Smisao filozofske egzistencije

(Filozofija i autoritet)

Branko Bošnjak

Ljudski život ispunjen je neizvjesnošću te izgleda da se ni za koga ne može reći da je sretan. Zbog toga su s pravom stari govorili da se prije smrti čovjeka o njemu samom ništa ne može reći. Ako ćemo se držati izreke da tada o tim ljudima treba govoriti samo dobro, još ne znači da je tako i bilo. Ovo što jesmo i što želimo biti nosimo u sebi po htijenju da ostvarimo neke ideje koje smo odabrali bilo kao vlastito uvjerenje ili pak kao oponašanje drugih. U međusobnom odnosu i utjecaju mogu se mnoge stvari i korigirati, ali volja je uvijek tu, ne kao šopenhauerovska pretpostavka pesimizma već kao ideja cilja i održanja vlastitosti. A da li uvijek znamo šta hoćemo i je li to najbolje? Kada bi se to uvijek znalo tada čovjek (ovaj sadašnji u društvu i kozmosu) ne bi bio ono što jest, jer bi morao biti drugačiji. Ako smo to što jesmo zbog toga što ne znamo svoj početak u apsolutnom smislu, a interesantno je da stari filozofi o tome nisu razmišljali, onda ipak u tom početnom neznanju leži stalna prisutnost našeg htijenja da se ide naprijed, da bi se time išlo i prema nazad, kao u hegelovskom dijalektičkom odnosu da se u filozofiji ide naprijed kad se ide nazad, tj. kad se postiže cjelina, jer je samo cjelina istinita. Kao ideja to je tačno, a kao realni zahtjev uvijek otvoreno. Ono što jesmo moramo sagledati i upoznati. Želja starog proročišta da čovjek upozna samog sebe, ostat će uzgleda stalna vizija ljudske povijesti i njenih ideala. Ali tu ipak treba biti realan. Da li smo zaista daleko odmaknuli, što znači naše uvjerenje i naše djelovanje? Jesmo li sigurni da već možemo govoriti o nečem što je veliko i toliko prisutno da možemo biti na to ponosni? U ocjeni toga treba biti veoma kritičan i takve poruke mogu biti značajne u metodološkom pogledu mišljenja. Pogledajmo s tim u vezi najprije ovaj primjer.

            U tekstu filozofa Boetija iz šestog stoljeća nove ere navodi se na izgled neshvatljiv detalj koji bi mogao fascinirati a ujedno izazvati i zabunu. Radi se o tome da Boetije u svom tekstu Utjeha filozofije (De censolatione philosophiae) piše da je bilo naroda na Kavkazu koji nikada nisu čuli za Rimsko carstvo, a bili su njegovi suvremenici. Dakle, slava i veličina toga imperija nije prodrla do svih, već je ostala ograničena na prostoru koji je svakako bio velik ali ipak ograničen. Tako se odredila vlast i moć ali i autoritet. Kritičar i moralist Boetije izvodi iz te činjenice životnu filozofiju pa stoga se i ne treba truditi za onim što je takvo već se orjentirati na trajne vrednote. Tako je Rimski imperij poslužio kao dovoljan razlog da veličine kakve god bile prolaze. Ako pak sve prolazi šta ostaje? Da li je čovjekova egzistencija uopće moguća pod vidom «vječnosti» (sub specie aeternitatis) u kojoj bi se tada tražilo samo ono što je u rangu tog odnosa kao putu koji vodi k tome cilju? Ta bojazan od relativnog i trenutnog vodi duh i misao, postojanje i djelovanje u sfere koje bi mogle i  trebale da posluže kao uporište i zaštita, jer se hoće do njih, da bi se odatle dobilo smisleno opravdanje za djela koja se čine. Dakle ipak uzdanje u nešto što je veće i bolje od onog što imamo i što jesmo. Raspon takvog traženja veoma je star. Filozof Parmenid pisao je da je njegovu filozofiju njemu saopćila boginja pa je to tada pravi put istine. Danas takav pristup ne bi bio moguć jer monoteističke religije ne ostavljaju mjesta za raznoliki svijet pluralističkog mišljenja. Platon se pozvao na Sokrata kao na autoritet, ali Aristotel se predomislio i rekao da je istina iznad Platona. Ateist Epikur bio je konsekventan u svojoj antropologiji, pa je namjesto svojih bogova koji su ostali u međukozmičkom prostorima uzeo čovjeka kao autoritet. Naime, one je rekao: radi uvijek tako da te promatra onaj čovjek kojeg si uzeo za svoj uzor. Kantov kategorički imperativ uopćio je mogućnost djelovanja kao općeljudski princip spojen sa pojmom dužnosti. Time je oblikovan etički kriterij egzistencije i autoriteta.

            Kad je bio pozvan da prinese žrtvu bogovima Plotin je rekao neka bogovi dođu k meni, što je iznenadilo, jer prema dužnosti bilo bi upravo obratno. Psihološki lik Isusa Krista prava je suprotnost tome, jer on, iako svjestan da nitko nije prorok na vlastitoj zemlji, kaže da izvršuje volju svoga oca. Kierkegaard će postaviti pitanje: nije li božju sin mogao nastupiti autoritativnije, a Origen piše osan knjiga protiv Kelsosa, da bi branio novo vjerovanje kao jedini autoritet. Platonov Sokrat prinosi pijetla kao žrtvu Eskulapu, dakle nečemu što je važno a Demiurg «Timeja» dolazi u nejasan odnos prema ideji Dobra. Autoritet kršćanskog boga stvaraoca osporava već sekta ofita koja obožava zmiju kao dobar princip jer je zmija nagovorila praroditelje da prekrša zabranu da bi napredovali u svom znanju. Autoritet logosa ili riječi u Ivanovom evanđelju doveden je u pitanje, jer se pitalo a šta je bilo prije toga? I gnostici nađoše odgovor: bog je prije toga bio šutnja (sige) i šutnja posta za njih autoritet. Uznemirena duša blaženog Augustina ne zna što da počne pred primljenim autoritetom. Početni tekst njegovih Ispovijesti saopćava dilemu: da li će najprije istraživati pa zatim vjerovati ili će vjerovanje primiti pa tek tada istraživati? Odlučio se za vjerovanje iako je došao u sumnju da pita: da li je prvi čovjek bio pametan ili glup? Da je bio pametan ne bi pogriješio, a da je bio glup ne bi mogao biti stvoren po božijem obličju (tekst prema Eriugeni). Pseudo-Areopagita imao je smisla za hijerarhiju(nebeska i zemaljska), i nazvan je «doctor hierarchicus». On je vrijednost sadržaja tumačio iz mjesta na ljestvici autoriteta hijerarhije. Eriugena, nazvan Hegelom devetog stoljeća, pisao je da pravi autoritet ne protivurječi pravom umu ni obratno, jer i jedno i drugo ide iz istog izvora, tj. iz božjeg uma, no ipak um je stariji od autoriteta te u spornim slučajevima treba da odluči. Abelardov spis Sic et non trebao je to još jednom potvrditi. Osnivač skolastike Anselm smatra da bezbožnik ne smije raspravljati o Svetom Pismu, a Petrus Damiani iz Italije, pomoću Mojsija pobija dijalektiku (tj. Aristotelovu logiku) te misli da je najveći argument protiv logike rođenje Isusa Krista od djevice Marije. No dijalektičari hoće prenijeti logiku (kao autoritet) i na boga pa kažu: bog svakako može razoriti Rim, ali ne može učiniti to kao da Rima nikad nije bilo. Spinoza u svom Teološko-političkom traktatu ruši autoritet Starog Zavjeta, Descartes brani sumnju, no ne u smislu Pirona i stare skepse, a Kant dokazuje da teorijski um ne može biti religiozan. Praktički um to može biti, ali to je onda nešto sasvim drugo.

            Neki misle da u svijetu nije dobro jer ima previše autoriteta kršćanskih i socijalističkih. No socijalistički su se ipak reducirali, a budućnost će pokazati što će biti dalje. Ipak povodom 150-godišnjice Marxa išlo se u Trier. Ne znači li to, da marksizam iz Triera polazi na novi put, no ne u viziji mesijanizma kao što na primjer piše Bloch kad kaže: gdje je Lenjin tamo je Jeruzalem. To su ipak dva oprečna autoriteta po svojoj intenciji. Ideje su tu, ima ih veoma mnogo istoje svakome otvorene. Možemo se na njih pozivati i pomoću njih dokazivati svoje mišljenje no ne u smislu apsolutne mogućnosti, već u težnji da se čuju argumenti metodom pro et contra. Tu treba prevladati uvjerenje da sve što radimo činimo iz egoističnih pobuda, kao što je mislio Max Stirner. On je i ideje gledao kao «nebo» (autoritet) pod kojim se nalazio. Pojedinac i epoha, pokret i stvarnost, teorija i praksa, kaže on, imaju svoje nebo i ta se nebesa međusobno bore. Nebo filozofske antike suprotstavlja se nebu starih mitova, a nebo kršćanstva antici, nebo renesanse negira nebo feudalizma. Prema tome danas bismo živjeli u rasponu dva velika neba: kapitalizma i socijalizma. A svako to nebo ima svoje autoritete na koje se pojedini predstvnici pozivaju.

            Time dolazimo na problem odnosa prema autoritetima. Možemo reći da svatko ima izvijestan odnos prema autoritetima, ili pak, da uopće ne može bez autoriteta. Ako je svijet autoriteta prisutan u prošlosti i sadašnjosti, a stvarnost pokazuje da je to tako, onda je problem u tome da se vidi, koji je autoritet pravi a koji lažni. To je već pitanje o istini, Kierkegaard je rekao da je istina za tebe ono što te izgrađuje. To je već tlo dijalektičke teologije, koje kategorije određenja gleda u egzistencijalnom odnosu svakog pojedinca prema realnosti i idealu. Božja milost bez kažnjavanja kao i obratno ne bi vodila k zadnjem cilju. A gdje je tada granica autoriteta? Šta o tome filozofija može reći? Sigurno je, postoje filozofski i teološki autoriteti, prirodnonaučni i  povijesni, te sadašnji u smislu općenitosti. Svaka sfera života ima svoje autoritete. No sve to mogu biti «idoli» kao smetnja za  spoznaju i djelovanje. Da se to ne bi dogodilo treba u filozofiji ipak postaviti pitanje da li je kriterij um ili autoritet? Pod umom mislim kritičko, logičko, dakle razložno mišljenje, što znači uvijek  prema svemu imati skeptikči odnos, tj. racionalni kriterij. To bi bila bit filozofske egzistencije kao suprotnost masovnoj egzistenciji u kojoj se preuzimaju gotova mišljenja ili na osnovu tradicije ili pak u preuzetom uvjerenju iz sadašnjosti. Način filozofske egzistencije nije nikakva privilegija profesionalnih filozofa već je to duhovni odnos prema stvarnosti koji mogu primjenjivati i oni koji se ne bave specijalno filozofijom. U ovako postavljenom odnosu vidi se da autoritet mora stalno biti predmet kritike, jer samo tako mišljenje se može poput mitske ptice Feniksa obnavljati, iako bi prividno izgledalo kao da se ruši. Kako sada to primijeniti kao problem: de te fabula narratur, odnosno što znači ostvariti filozofsku egzistenciju? Pogledajmo s tim u vezi najprije ovu anegdotu. O nekom seljaku se priča da je došao u zlatarsku radnju i pitao zlatara koliko bi dobio za komad zlata veličine jajeta? Zlatar je mislio da će moći napraviti dobar posao pa je seljaku ponudio da najprije nešto popiju, našto je seljak pristao. Kako se raspoloženje povećavalo, zlatar zaključi da je vrijeme da se počne s poslom i zamoli da mi seljak pokaže taj komad zlata. Zlatar je bio vrlo iznenađen kad mu je seljak rekao da on uopće nema zlato već je došao da pita koliko bi dobio kad bi takav komad slučajno našao? U čemu je tu bio nesporazum? Na što je mislio seljak a na što zlatar? Seljak je imao u vidu ideju, esenciju, bit, a zlatar egzistenciju. Tu je dakle bila odvojena esencija od egzistencije, dakle na djelu je platnonvski horizam.

            Da bi čovjek bio čovjek on mora ispunjavati ljudske kvalitete i takvim mjerilima mora biti mjeren. Vrijednost stvari koje je čovjek proizveo se smiju zamjeniti samog čovjeka. Za raspravu o tom preblemu nije nužno ostati samo na novijim tekstovima, u kojima se govori o problemu otuđenja. Ideja čovjeka bitno je prisutna kao problem etike u svakoj kritičkoj filozofiji. Pogledajmo i to na jednoj anegdoti koja je zabilježena kod Diogena Laertija (II, 75) doksografa iz trećeg stoljeća nove ere. Tu se kaže da je filozof Aristip došao vladaru Dioniziju u posjete. Dionizije je tada pozvao svog upravitelja Simosa i rekao da filozofu pokaže njegov dvor. Simos je vodio filozofa iz sale u salu da bi vidio mramor, mozaike i druge raskošnosti. Nakon obilaska svega što je Dionizije imao na dvoru, Aristip se nakašlje i pljune Simosu u lice. Aristip se izvinuo i rekao da nigdje u dvoru nije našao prikladnije mjesto gdje bi pljunuo. To je bio filozofski odgovor. Ako je sjaj mramora suma svega za čovjeka, onda je lice tome sigurno podređeno.

            Da se ne bi udaljili od problema vratimo se pitanju autoriteta i filozofske egzistencije. Smisao odnosa koji treba istražiti sastoji se u ovom: da li je pred nama realnos ili fikcija? Pojam «kao da» (Als-ob) Vaihingerove filozofije može biti uvijek i svagdje primjenjiv. Da li smo uvjereni da ono što jest jest takvo kakvim se pokazuje i da se time može ponoviti Hegelova misao da ono što je stvarno jest umno a umno bi moglo i trebalo da bude stvarno, ili je to samo kao da je tako. Tu je problem odnosa realnosti i ideje. Da li imamo parusiju tj. ostvarenu ideju u stvarnosti, o čemu je Platon napisao mnoge dijaloge, a kršćanstvo ja parusiju vidjelo u Isusu Kristu, kojim je terminom i označen njegov dolazak na zemlju. A šta onda ako to sve skupa nije tako, što nam preostaje? Šta bi bilo – za kršćane – kad bi ateizam bio istinit? Kako bi tada izgledao svijet onima koji su bili uvjereni u istinu vjerovanja i objave? Viziju takve budućnosti u eshatološkom odnosu gdje bi dominirao ateizam dao je pisac Jean Paul Fr. Richter u svom tekstu: Rede des toten Christus vom Weltgebaude herab, dass kein Gott sei (1789). Tu on saopćava razočaranje umrlih, jer su vidjeli a i Krist im potvrđuje da ih je bog prevario, dakle ničeg nema. Umrla djela dođoše Isusu i upitaše «Isuse, zar mi nemamo oca? I on odgovori veoma plačući: mi smo svi jadnici, ja i vi, svi smo bez oca». Sve je počelo propadati i nestajati. Isus podigne oči prema gore kao najviša konačnost prema Ništa i prema praznoj neizmjernosti i reče: «Kruto, nijemo Ništa! Hladna, vječna nužnosti! Besmislena slučajnosti! Da li vi to spoznajete između sebe? Kada ćete razbiti građevinu i mene... Ah, vi presretni stanovnici zemlje, vi koji još u Njega vjerujete... i neće doći jutro ni spasonosna ruka niti beskrajni otac». Svijet je pritisla džinovska zmija vječnosti i počela je sve lomiti. Tako kršćani zamišljaju istinitost ateizma.

            Samo «da» po principu identiteta treba do odgovara svojoj ideji a bez identiteta uopće ne bi bila moguća spoznaja. Zahtjev za «da» znači potpuno sadržajno određenje koje kao mišljenje u smislu definicije aristotelizma adekvatno odgovara predmetu na koje se to mišljenje odnosi. Tu apsolutni odnos nije moguć, no relativno sagledavanje biti pretpostavka je ne samo jasnih pojmova već i razložnog djelovanja. U kretanju ideja taj zahtjev bio je veoma ispoljen u filozofiji misticizma (kao moguća praksa) gdje se zbog doživljaja apsoluta htjelo tačno odrediti što je šta, da bi se duša povratila iz svog otuđenja (kao zahtjeva za raznim svjetovnim dobrima).

            Fichteov suvremenik Fridrich Carl Forberg postavio je problem «kao da» religije što je Fichtea braneći Forberga odvelo u svađu o ateizmu. Uz Forbergov članak: Entwicklung des Begriffs der Religion, Fichte je kao uvod u to štampao svoj članak: Uber den Grund unseres Glaubens an eine gottliche Weltregierung (Philosophisches Journal 1798). U praktičnom životu mora se djelovati kao da je to tako, a teoretiziranje o bogu i slično je druga stvar. Forberg: Nije dužnost vjerovati da egzistira moralno vladanje svijeta, ili bog kao regent svijeta, nego je samo i jedino to dužnost, tako postupati kao da se vjeruje. Forbergov «kao da» može imati i moralni poticaj, tj. radimo tako kao da boga ima, iako u to nismo sigurni. Time fikcija dobiva karakter zbiljnosti i realiteta. Pravo također mođe biti fikcija. Na primjer pravo tretira čovjeka da je slobodan i kao takvoga poziva ga na odgovornost i pravnik uopće nema potrebe da dokazuje da je čovjek slobodan, jer ga on već smatra takvim. Dakle, «kao da» može biti i egzistencijalna hipoteza. U odnosu na teološke vrednote to može biti izraženo u ovim razlikama: ja mogu moralno raditi samo ako postojim itd. odnos: ja moralno radim kao da je tako. U odnosu između «da» i «kao da» veliku smetnju mogu imati autoriteti i baš u tome je smisao filozofske egzistencije da to uvijek razluči, te da «da» bude «da», a «kao da» ne «da». Ovaj izraz «kao da» život brže korigira, no u idejama to je teže sagledati. Ako bi na primjer netko uzeo stvari koje mu se sviđaju i pošao van kao da je platio a nije, odmah bi nastao nesporazum. U realnom djelovanju to se nužno mora tačno odrediti, da ne bi bilo zabune. Ako se na primjer dijete u noći uplaši stvari u sobi i pomisli da su to neka bića o kojima je čitalo u svojim bajkama, tada se taj «kao da» može jednostavno demantirati, naime, upali se svijetlo i pokaže se: to je ormar, to je stolica itd. i time je «da» dobilo svoj raniji karakter, da je «da». No u tom «kao da» čovječanstvo sagledava svoj raniji razvoj iako ne u shemi A. Comtea od religioznog, preko metafizičkog po pozitivnog stadija. U čemu je na primjer Don Kihot naša prošlost? Zašto on u vjetrenjačama vidi divove? Odakle je taj pojam uopće nastao? Ako je predstava diva tu, zbiljska, onda je to nekad bilo svojstveno mišljenju kao mišljenju i u mišljenju se zadržalo. Dakle čovječanstvo je bilo u stadiju uvjerenja da divova ima. Kako u tom slučaju upaliti svjetlo i pokazati: to je vjetrenjača a ne div? To više nije neposredno vizuelni odnos kao onaj primjer s djetetom u sobi,već kritičko-misaoni zahtjev da se utvrdi šta je «da» a što nije. Da li ćemo mi nakon nekoliko hiljada godina sa svojim mišljenjem i kategorijama biti tadašnjim ljudima na poziciji Don Kihota? Tko danas može objasniti kako smo došli na pomisao o duhu i što duh znači: ako je nevidljiv, vječan, na svakom mjestu, svemoćan i slično. Što je to mišljenju trebalo i kako se uopće ta misao oblikvala? F. Mauthner pisac četiri velika toma Historije ateizma rekao bi da je to verbalna (psihološka) egzistencija za one koji vjeruju, a verbalnoj egzistenciji suprotstavlja se supstacijalna egzistencija tj. svijet bitka. Dakle opet problem «kao da» i «da» koje uvijek treba na konkretnom korigirati da ne bi autoritet «kao da» bio odlučujući.

            Šta bi prema tome značila filozofska egzistencija? Poznato je da je Schopenhauer pišući protiv Hegela i drugih profesora filozofije rekao: nije isto živjeti od filozofije i živjeti za filozofiju. On je mogao živjeti za filozofiju tj. ne biti u službi jer je bio materijalno osiguran no ipak nije nemoguće živjeti za filozofiju iako se filozof nalazi u službi, jer živjeti za filozofiju znači primjenjivati filozofske principe u životu i stvarnosti, to jest istraživati odnos ideje i realiteta. Stvrno Kierkegaard je imao pravo kad je pisao da se etičke kategorije znadu i onaj koji ne radi dobro ne može se ispričavati da je to zbog toga što ne zna što je bolje. Uostalom moralno je pitanje: da li neznanje ispričava i uklanja svaku odgovornost? Na primjer sovjetski književnik Ilija Erenburg u svojim Memoarima postavio je ovakvo pitanje: da li su sovjetski pisci odgovorni (moralno) za sve ono što je učinjeno u doba staljinizma, tim prije ako su pripadali boljševičkoj partiji? Ako bi rekli: mi nismo o tome imali pojma i ne možemo biti odgovorni, onda se tu upravo može ukazati na drugu stranu pitanja a zašto to niste znali, ili dužnost vam je bila da to znate. Dakle, nije li njihova krivica u tome što nisu znali, odnosno ako su znali što nisu reagrali? Da, ovdje se javlja staro pitanje: da li se za istinu treba dati ubiti? Sokrat je popio otrov, no Aristotel je postupio drugačije rekavši: ne želim Atenjanima dati priliku da se po drugi put ogriješe o filozofiju. G. Bruno bio je spaljen, a poznato je da je on pisao: jedini autoritet treba da bude razum i slobodno istraživanje, Spinoza je hrabro podnosio izopćenje iz vjerske zajednice i društva, a danas poljski filozofi u ime socijalizma i marksizma treba da budu krivi za sve ono što su grijesi drugih. Problem filozofske egzistencije u smislu Marxove krize: kritika svega postojećeg uvijek nosi u sebi izvjesne opasnosti za one, koji to primjenjuju. Ali i to se zna da je ne kao odgovor važan kad je to ne opasno.

            Princip za filozofsku egzistenciju prvi put je jasno formuliran kod filozofa Demokrita. U Fr. 216 on piše: sofie datambos aksie panton (neustrašiva mudrost osobito je vrijedna). Mudrost kao znanje ili teorija bez primjene u životu i stvarnosti nema većeg efekta, no baš u primjeni ideja pokazuje se koliko su teoretičari spremni za praksu. Marxova ideja o nužnosti mijenjanja svijeta ostaje stalno aktualna. Dakle, pred svakim stoji moralni zahtjev da se znanje neustrašivo primjenjuje, da bi se negirla praksa pragmatizma. Svaka epoha i svaka generacija, pojedinci i grupe, stalno su u opasnosti da žive na nivou lošeg platonizma, tj. da su uvjereni kako je postojeća stvarnost upravo izraz onog što se htjelo. Ako o tome kritički mislimo tada je jasno da se stvarnost uvijek razlikuje od ideja na koje se poziva i da potpunog identiteta nema  i ne može biti, jer nitko ne može predvidjeti povijest, niti je zahvalno u tom pogledu vršiti neka proricanja. Stoga je budućnost neizvjesnost, i pored najbolje volje da se ona gradi svjesno racionalnim djelovanjem. Kada bi postojao hegelovski panlogizam ili apsolutna svijest proletarijat (kao jedinstvo akcije) ni tada se ne bi moglo sve do kraja planirati. Iza toga je očito da se sve ne događa po logosu (što uočuju vać Lukijanovi mrtvaci u Hadu), niti je sve logično. Ispoljavanje racionalnog htijenja nosi mogućnost zamjene odnosa «da» i «kao da» naročito kada se hoće slijediti autoritete. Kako u odnosu na autoritet biti samostalan? Jedino u kritičnom odnosu. S tim u vezi pogledajmo ova dva pitanja 1. da li je marksizam aktualan, 2. ako jest, koliko će to trajati? Zatim: šta nam nudi kršćanstvo i kakva mu je budućnost? Kako na to odgovoriti bez opasnosti poricanja? Marx je dao čovječanstvu viziju budućnosti sa slobodnim razotuđenim čovjekom u jednakosti u besklasnom društvu. Sloboda i besklasno društvo u osiguranom pravu i jednakosti mogu biti prihvaćeni kao ideja. Za sada boljeg ideala nema i cilj kretanja prema takvoj budućnsoti omogućuje marksizmu i aktualnost. Može se reći da je to najobičnija utopija i da takvo što nije moguće. No ako viziju marksizma zadržimo samo na sadašnjosti, očito je da i tu ima još mnogo da se čini u društvenom i političkom smislu. Nasuprot tome realitetu kršćanstvo sebe shvaća kao znanje apsolutne budućnosti pod vidom vječnosti. U to se može vjerovati i ne vjerovati – a taj sadržaj dokazivati nije moguće, jer te katogorije nisu dobivene racionalnim putem. Religija je teorija onostranosti i to ostaje bez obzira na vrijeme i društvene sisteme pa stoga religija može uvijek postojati, jer postoji videntno apsolutna činjenica, a to je da je čovjek smrtno biće.

            Filozofska egzistencija znači stalnu kritičnost prema sadašnjosti, prošlosti i budućnosti. Filozofski problem svodi se na odnos prema onome što se povijesno dogodilo i misaono reklo. Taj odnos znači svijest o moralnoj dužnosti da se govori i brani istina, jer istina je norma sebe i lažnosti (Spinoza: veritas norma sui et falsi est, Eth II. p. 43 sch.). Istina mora biti stalno prisutna, tj. svaki dan ima svoju istinu i sa sobom treba živjeti.  Tako se u okviru filozofije dolazi i do pitanja slobode kao moralnog pitanja, što se ne može odvojiti od političkog aspekta tog odnosa. Sloboda i etičnost se u opsegu podudaraju. Sloboda govora nije ničiji poklon već lično pravo da se kritikuje ono što nije dobro.

            Od mnogih autoriteta u kojima čovječanstvo danas egzistira razmotrimo za nas dva dominantna, a to su kršćanstvo i marksizam. Kierkegaardov stav da evanđeosko kršćanstvo nije nikada postojalo, zatim da kršćanstvo nije učenje već saopćavanje egzistencije, a egzistencija se može saopćiti jedino egzistencijom – nije tako ugrozio crkvu da bi ona sebe zbog toga smatrala neadekvatnom u svom daljnjem djelovanju. Ideje dijalektičke teologije i Bultmannov program demitologizacije kršćanstva unijeli su izvjesnu svježinu, ali ne i zahtjev za bitnom reformom onoga što je da tada postojalo. Katolička crkva se nakon koncila obraća svima, želeći pod svojim vodstvom jedinstvo kršćana. Sve je to novo u odnosu na prošlost kako u pogledu teorije tako i prakse. Ideja dijaloga i koegzistencije primjenjuje se na mnogim sferama života. Ako nam je cilj jednakost i humanost, mir i pravo svih ljudi, onda se bez obzira na različite ideologije mogu svi naći zajedno na istom zadatku da bi povijest bila što više ljudska.

            Marksizam kao autoritet ili norma djelovanja i mišljenja nije danas jedinstven pojam ni u teoriji ni u praksi. Dogmatski marksizam ne može se uspoređivati sa stvaralačkim marksizmom, koji sebe shvaća kao kritiku svega postojećeg što znači i sebe samoga. U tom smislu treba gledati i suvremene pojave u svijetu socijalizma. Ako se odbacuje staro, onda je pozitivan znak da se vidi nešta bolje, jer sve što nastaje nosi u sebi i uzrok svoje promjene, tj. mogućnost da nastane nešto više.

            Razmotrimo sada odnos prema vlastitom autoritetu i prema autoritetu drugih. Marksist je tada marksist ako na principu te filozofije kritički eksplicira ideje vremena. To može uspješno obaviti ako je s tim idejama u dijalogu. Bit je marksističkog htijenja da sagleda što će biti ne samo sadašnji nego i budući polis čovjeka i čovječanstva. Ako je taj cilj shvaćen kao pravedno, humano, besklasno društvo (što nužno u sebi ima i prizvuk utopije), onda je jasno da se ne samo takva budućnost već budućnost uopće odlučuje na području povijesti. To je, ako hoćemo upotrijebiti teološki pojam «onostranog» ovog zbivanja. Ta povijest djelo je čovjeka. Time se dobiva odgovor na Kantovo pitanje: čemu se smije nadati? Sigurno je da nada može iznevjeriti, no ako je nada realna, tada će mogućnost razočarenja biti manja. Već je građanska filozofija na pitanje: što je bog? Odgovorila – to je čovjek i to marksizam prihvaća kao realnu mogućnost humanizma. Nada takvog čovjeka koji je svjestan toga da je sam ne kao pojedinac, vać kao ljudski rod usmjerena je dobrim djelom na socijalističku promjenu svijeta u kojoj se pri tom ne mora misliti na upotrebu sile i diktaturu proletarijata, jer se i mirnim putem mogu ostvariti ideje socijalizma. No osnovno je tu, da je čovjek svijestan toga da će svijet biti ono i onakav kakvim ga ljudi učine. Nesumnjivo čovjek je stalnost htijenja i sve što njemu pripada treba stalno iznova tumačiti. S tim u vezi naveo bih mjesto iz teksta katoličkog filozofa J. Peipera, koji bilježi ovu sentenciju: «shvatiti atom dječja je igračka, uspoređeno sa shvaćanjem dječje igračke». Dakle, atom uspoređen s dječjom igračkom ostaje dječja igračka, u odnosu na težinu shvaćanja dječje igračke. Eto, tako je kompliciran fenomen ljudskog postojanja.

            Kako stoji s drugim autoritetom, s kršćanstvom? Prvo, kakav je odnos prema ateizmu. U koncilskom dokumentu : Gaudium et spes ističe se misao iz Otkr. 22, 12-13 da je Krist alfa i omega svega, no svakako ne u stilu mišljenja. T. De Chardina. Stav crkve prema ateizmu bitno je određen ovako (t. 21): Vjerno odana i Bogu i ljudima, Crkva ne može prestati sa žalošću i sa svom čvrstoćom ne odbacuje kao što je prije odbacivala one pogubne nauke i postupke koji protivurječe razumu i općem iskustvu čovječanstva, a čovjeka skidaju s njegova prirođenog dostojanstva.

            Ipak Crkva nastoji otkriti u duši ateista sakrite uzroke nijekanja Boga, i drži da ih treba ozbiljno i što dublje pretražiti, jer je svjesna važnosti pitanja što ih podiže ateizam i jer vodi ljubav prema svim ljudima.

            Ipak ateizam se odbacuje kao evidentna zabluda. U drugom dokumentu: Prema susretu religija – kaže se da je bog dao čovjeku religioznu prirodu i da je kršćanska tradicija potpuno prihvatila Tertulijanov izraz da je duša po prirodi kršćanska (anima naturaliter christiana). Dakle jedino je tu put spasenja, a sve druge religije sadrže samo dio istine.

            Time smo opet na problemu vjerovanja i mišljenja. Filozofija se moža odrediti kao misaono traženja istine, ili kao mišljenje iz mišljenja. Nijedan filozofski odgovor nije filozofski ako on u svom odogovru ne sadrži i novo pitanje. To znači da filozofija prema svojoj biti nema mogućnost da pitanje dovede u pitanje (ovdje se svakako misli na legitimnost pitanja u filozofiji) te pitanje mora biti stalno otvoreno. S tim u vezi opravdano se može navesti mišljenje Diltheya, koji je pisao da je ugodno biti fizičar, jer on koristi i sebi i drugima. No filozof egzistira kao svetac, kao ideal. (Briefwechsel zwischen W. Dilthey und dem Grafen Paul Yorck v. Wartenburg, 1877). Ali taj ideal kao ideal mišljenja a time i odnosa postaje stvarnost ako se kritički primjenjuje.

            U povijesti filozofije nalazi se veoma nnogo definicija samo filozofije. To čak nije moguće ni uskladiti, jer se tu ide od veoma različitih pretpostavki. Ipak filozofija se najbolje može definirati svojim ostvarenjem. Stoga u takvom određenju filozofije osnovna misao može biti izražena Marxovom tezom o Feuerbachu gdje on kaže: Filozofi su svijet različito interpretirali, a radi se o tome, da se svijet promjeni.

            A problem je u ovom: Kada se svijet mijenja? Kritički pojam promjene ispunjen je samo u cilju razvoja prema nečemu što je sadržajnije, više i bolje. Taj proces ovisi ne samo o materijalnim mogućnostima već i o svijesti ljudi. Mladi Lukacs je pisao o klasnoj svijesti proletarijata kao realnoj povijesnoj snazi kojoj pripada budućnost. Ta klasna svijest proletarijata školuje se na svijesti filozofa i filozofije kada filozofija sebe shvati kao kritiku svega postojećeg, dakle kao negaciju stanja koje već proizvodi Minervinu sovu koja je spremna da poleti, jer se za nju već pojavio sumrak. Za filozofiju marksizma kritika je bit egzistencije. Kad egzistencijalisti kažu da treba uvijek: Auf-dem-Wegw-sein, onda to za kritičko mišljenje znači da svagdje misao mora biti misao djela, koje je usmjereno na slobodu, pravo i humanizam.

            Marksizam kao teorija revolucije dakle kao teorija društvenog i povijesnog zbivanja daje bit filozofske egzistencije u svojoj teoriji, a praksa filozofije je baš u njenoj teoriji to znači da praksa filozofije može biti ono što je njena teorija i Marxova teza da je teorija filozofije njena praksa označuje teorijski i praktički sadržaj i horizont filozofske egzistencije, to jest kritičkog postojanja uopće. Tako se postojanje pretvara u egzistenciju, jer se stvarnost mjeri prema ideji i zadatak je djelovanja da sestvarnost uzdigne do nivoa ideja, što je kao program jasno izraženo u već spomenutoj Marxovoj tezi da se u filozofiji do sada svijet samo interpretirao, a bit je baš u tome da se svijet mijenja. Filozofija ima tu svoje mijesto, a filzofi ulogu, kritika je tu praktična primjena filozofije, a djelovanje učešće na idejama kao određenim ciljevima. To je marksistička philosophia perennis, koja postaje prisutna u povijesti i u njoj ostaje, jer je istakla povijesnost čovjeka kao njegovu ljudsku bit. Stoga je filozofska egzistencija sinonim sa kritičkim povijesnim djelovanjem i mišljenjem.