P R E D G O V O R

          Kad bi ljudsko mišljenje moglo spoznati sve što jest, tada bi prestao postojati svaki razlog za bilo koje pitanje o svijetu i životu. Takva mogućnost nužno bi izmjenila način čovjekove egzistencije, jer bi čovjek postao apsolutno biće. No čim se tako počne razmišljati, odmah se vidi nesklad između čovjekove zbiljske mogućnosti spoznavanja i želje za postizanjem beskrajnog puta u kozmos.

          Čovjek ostaje neznatan u odnosu prema univerzumu. U čovjeku kao konačnom biću ispoljava se sadržajna svijest o beskonačnom svemiru. U svijetu bitka ili postojanja dolazi samo do čvrste granice svakog pojedinačnog egzistiranja. Nužno je reći da jest ono što jest. Mišljenje dalje ne može ići, jer sadržajni predmet mišljenja ne može biti ono što nije. A to što nije, ostaje ništa i ne pripada u sferu postojanja. Za razložni odnos prema stvarnosti to je jasno.

          A kad smo razložni? Na to pitanje nije teško odgovoriti. Ako o onome što jest ne tvrdimo suprotno od njegova bića i biti(suštine), onda je iskaz o tome sadržajan i odnosi se na svoj predmet. Na području empirijskog odnosa to se može eksperimentom obrazložiti i dokazati. No poteškoća nastaje kad se ide dalje od empirijske datosti. Kad bi čovjek bio vječan, ne bi ga ništa smetalo od svega što se događa. Ali kao smrtno biće zaokupljen je problemom početka i završetka svega što jest. Što je bilo prije nego je sve ovo bilo? A šta će biti poslije? Je li život postoji samo ovdje na zemlji? Ima li nade za nečim drugim? Kad je čovjek pokušao da odgovori na ta pitanja, nužno je došao na bespuće u kojemu nema nikakvog sigurnog putokaza. Jedino je mišljenje ostalo kao zadnja granica i branik prema nesigurnom kretanju na tlu mašte. Svoj najviši stupanj uopćavanja i kritičnosti ima mišljenje u filozofiji. To proizlazi iz predmeta filozofije. Razmišljati o totalitetu bez razložne pretpostavke i kritičnosti bilo bi potpuno negiranje filozofije.

          Misaoni ili racionalni odnos lako je došao do svojih granica. Spoznato je da je čovjekovo tlo bitak. Tu čovjek počinje i završava. Takvim rješenjem nije se mogla zadovoljiti ljudska mašta i čežnja da se ide dalje od neposrednog postojanja. Najteže je bilo priznati smrt kao čovjekov aposlutni završetak. Zašto čovjek mora da umre? Ako se o tome počne misliti, onda nijedno životno rješenje ne može dati odgovor na to. Tu odmah čovjek osjeća da je sam. Egzistencijalni strah može bitno utjecati na određenje smisla postojanja uopće. Smrt kao kraj apsolutna je nužnost. U to nitko ne sumnja. Na toj granici prirodnog završetka počinje sadržaj religiozne iluzije. Tu slijede mnoga pitanja. Šta će se dogoditi poslije smrti? Gdje će biti pravedni, a gdje nepravedni? Ta čežnja za apsolutnom pravednošću prenijeta je u zagrobne ideale, jer se na zemlji to nije ostvarivalo. Vjera u pravednog boga proizašla je iz nepravednosti na zemlji. No tu iluziju treba razrješiti tako, da se osmisli stvarni život i čovjekova povijest.

          Na zagrobnim idealima temelji se svaka religija. Svi, koji ne mogu i neće sebe shvatiti kao dio prirode, traže utočište u onostranosti ovostranog postojanja. To može biti kao ugodan san, ali ne i java.

          Od svih svjetskih religija kršćanstvo ima najizgrađeniji sistem tumačenja eshatološke budućnosti. Te dogme treba da posluže vjerniku kao siguran put do krajnjeg cilja.

          Kritika takve iluzije sastavni je dio borbe za humanizam i povijesno čovjekovo djelovanje. Čovjek može biti samo tada čovjek kad sebe shvati u svojoj neposrednosti i prirodnosti. Namjesto boga čovjek traži svoje povijesno mjesto u bitku, kojeg očovječuje svojim djelovanjem.

          Takvu kritiku religije može izvesti samo filozofija, koja svoj predmet traži na području bitka i u čovjeku kao stvaraocu svoje egzistencije i povijesti. To je racionalističko ili marksističko ili humanističko shvaćanje u kojemu je čovjek najviši stupanj bitka.

          Dijalog između marksističke filozofije i  kršćanstva ima svoju povijesnu određenost i nužnost. Filozofija marksizma ne nudi vječnost, ali dokazuje u čemu je bit prave zbiljnosti. Bori se protiv eshatologije, da bi čovjeku omogućila humanu ovostranost. Ta je filozfija usmjerena na ljudski horizont, koji se suprotstavlja teološkoj iluziji neba i raja.

          Problem takvog dijaloga sastavni je dio našeg povijesnog kretanja i puta u socijalizam. Bez socijalističkog čovjeka nema ni socijalizma. A takav se čovjek ne rađa gotov, nego se razvija u skladu sa sadržajem svoga mišljenja i svoje svijesti.

          Ova je knjiga namjenjena svakom čitaocu koji kritički misli. Filozofija je uvijek otvoren dijalog. O svakom pitanju i rješenju treba iznova tražiti razloge pro i contra. Samo se tako može mišljenje razvijati. Religija i različite teologije zasnivaju svoje shvaćanje na dogmama, koje sadrže gotove odgovore na sva pitanja svijeta i života. To je potpuna suprotnost filozofskom mišljenju. Baš zbog te metodološke razlike nužno je da svaka filozofija odredi svoj odnos prema religiji. U sadržaju te kritike ispoljava se i karakter same filozofije.

          Na osnovu takvog shvaćanja obrazložio sam zašto je cjelovit i slobodan čovjek moguć samo sa tla razložnosti. Ljudska povijest sadrži u tom pogledu dovoljno argumenata.

Zagreb, maja 1965.                                        Branko Bošnjak