Povijest i priroda

 Gajo Petrović

U kakvom su odnosu povijest i priroda? Ovo je pitanje vrlo općenito i apstraktno. Ono uključuje i pretpostavlja velik broj „konkretnih“ pitanja. Čini se da su među ovima najzanimljivija dva osnovna, još uvijek prilično „općenita“. Jedno bi bilo: Ima li priroda povijest? Ili malo drukčije: Može li se govoriti o povijesnom razvoju kad je riječ o prirodi? Drugo bi glasilo: Da li je povijest dio prirode? Drugim riječima: Nosi li povijest obilježja prirodnog zbivanja? Navedena dva pitanja nisu ni jednoznačna ni jednostvana; ona dopuštaju različite interpretacije i mogu se raščlaniti na više potpitanja.

Ako, na primjer, pitamo ima li povijesti u prirodi, to se može interpretirati kao pitanje o prirodi kao cjelini te se može izraziti riječima: Ima li priroda kao cjelina povijest? Ili: Da li je priroda kao cjelina nešto povijesno? Ali pitanje o povijesti u prirodi može se shvatiti i drugačije: Ima li povijesti u različitim posebnim područjima prirode? Ili još skromnije: Ima li povijesti u bilo kojem posebnom području prirode? Sva ova pitanja tijesno su povezana, pa ako na jedno od njih odgovorimo afirmativno, a na drugo negativno, odmah nastaju nova pitanja. Ako bismo smatrali da povijesti ima samo u nekim područjima ili dijelovima prirode, tada bi trebalo da se upitamo kako i zašto je moguće da ima povijesti samo u nekim dijelovima prirode, a ne i u onim drugima. Također bi trebalo da odgovorimo: Zašto ima povijesti u pojedinim dijelovima prirode, a ne i u prirodi kao cijelini? Ovo posljednje pitanje naročito bi se zaoštrilo, ako bismo tvrdili da se povijesno razvijaju sva posebna područja prirode, samo ne priroda kao cjelina.

Drugo pitanje - da li je moguće govoriti o prirodi u vezi s poviješću, odnosno da li je moguće promatrati povijest kao prirodan proces - također nije ni jednoznačno ni jednostavno. Ono bi moglo značiti: Da li je povijest samo svojevrstan prirodan proces koji se ne razlikuje bitno od ostalih? Ali ono bi također moglo značiti: Ima li u povjesti nekih elemenata ili aspekata po kojima je ona bar djelomično i među ostalima nešto prirodno? Nije teško vidjeti da su i ova potpitanja međusobno povezana.

Međutim, bez obzira na to kako ćemo interpretirati i analizirati odnos o kojem pitamo u naša dva glavna pitanja, prije nego što pokušamo odgovoriti trebalo bi da bar donekle razjasnimo pojmove „prirode“ i „povijesti“ s kojima tu operiramo. Ne mislim tvrditi da treba najprije dati potpun odgovor na pitanja Što je povijest i Što je priroda?, a zatim se poduhvatiti pitanja o njihovom međusobnom odnosu. Takav pristup pretpostavljao bi da su priroda i povijest međusobno potpuno nezavisni i strani tako da je njihov odnos nešto što im naknadno pridolazi, nešto što im je spoljašnje i sporedno te ne utječe na bit jednoga i drugoga. Istina je naprotiv da su priroda i povijest ono što jesu samo u međusobnom odnosu i da je njihov međusobni odnos konstitutivni moment biti obojega. No upravo zato što je odnos između prirode i povijesti bitan za oboje, ne može ni pitanje o njihovom odnosu mimoići pitanje o njihovoj biti. A kako se riječi „priroda“ i „povijest“ upotrebljuju u najrazličitijim značenjima (tako se „poviješću“ među ostalima naziva određeno zbiljsko zbivanje, jedna naučena disciplina, školski predmet, udžbenik za taj predmet itd), to razmatranje o biti prirode i povijesti mora uključiti i razgraničenje od značenja koja su za to razmatranje irelevantna.

Ima shvaćanja prirode koje identificira prirodu s totalitetom svega bivstvujećega, s cjelokupnošću svega što jest. Nalazimo to shvaćanje u različitim varijantama kod mnogih novovjekovnih „naturalista“, „materijalista“ i „monista“, no nalazimo ga u najčišćoj i najautentičnijoj formi kod starih Grka. Grčko fysis obuhvaća nebo i zemlju, mora i planine, biljke i životinje, ljude i bogove. Ako prihvatimo ovaj pojam prirode, pitanje o odnosu povijesti i prirode poprima drukčiji oblik. Umjesto da pitamo ima li povijesti u prirodi, dovoljno je da pitamo jednostavno: Ima li uopće povijesti? Jer ako je priroda cjelokupnost svega bivstvujućega i „mjesto“ svega zbivanja, onda i povijest, ukoliko se bilo gdje zbiva, može da se zbiva samo u prirodi.No ako priroda u našem pitanju nije cjelokupnost svega bivstvujećega  nego tek jedan njegov dio, što ona jest? Pukim nabrajanjem pojava ili područja što ih ona obuhvaća slabo ćemo objasniti pojam prirode i bitnu razliku između prirode i društva (čovjeka). Cijela ova distinkcija neodrživa je ako ne možemo reći po čemu se način bivstvovanja koji je svojstven čovjeku bitno razlikuje od načina bivstvovanja koji karakterizira prirodu.

Na ova pitanja ne može se odgovoriti „kratko i jasno“. Svaki kratak odgovor, pa i onaj relativno najuspješniji, mora biti nepotpun i pojednostavljen. No to nas ne smije spriječiti u nastojanju da se preko nepotpunih odgovora pobijamo ka sve potpunijim i adekvatnijim. Nije li jedan takav nepotpun, ali u osnovi točan način određivanja razlike između prirode i čovjeka, ako se kaže da je prirodno bivanje- bivanje određeno komplementarnim djelovanjem nužnosti i slučajnosti. Kada govorimo o prirodi, možemo govoriti o nužnostima, ali možemo govoriti i o slučajnostima. Uz pomoć ovih pojmova možemo uspješno objašnjavati prirodno zbivanje, ali nijedan od ova dva pojma ne može nam mnogo pomoći da objasnimo ono što nazivamo ljudskim ili transnatularnim bićem. Transnaturalno ljudsko bivanje je takav oblik bivanja u kojem ono što jest, jest na način prakse, na način slobodne kreativne djelatnosti.

Nekom bi se moglo učiniti da je ova distinkcija „idealistička“ ili da ona ignorira realnu egzistenciju i bit čovjeka koji je ujedno i prirodno i više-nego-prirodno (povijesno) biće. Ali ako prihvatimo shvaćanje prema kojem je čovjek ne samo ono što faktično jest, nego i ono što može i treba biti, i ako pretpostavimo da je čovjek društveno biće koje može biti samootuđeno, tada možemo naći objašnjenje i za ono po čemu se on od svega prirodnog bitno razlikuje. Jer tada možemo reći: I u individualnom čovjekovom životu, i u povijesti kao kontinuiranom slijedu čovjekove društvene djelatnosti možemo naći i nužnosti i slučajnosti; ali ukoliko je društvo podvrgnuto vladavini nužde i slučaja, ono je samootuđeno, neautentično ljudsko društvo. Čovjekova je bit u prelasku nivoa puke prirodnosti, pa ukoliko na tom nivou ostaje (ili mu se vraća) on nije on sam, već je od svoje biti otuđen. Neotuđeno, istinsko ljudsko bivanje nije puko prirodno bivanje. Da se poslužimo Marxovim riječima: „Univerzalno razvijeni individui čiji su društveni odnosi kao njihovi vlastiti zajednički odnosi također podvrgnuti njihovoj zajedničkoj kontroli, nisu proizvod prirode, nego povijesti.“

Takozvane ekonomske zakone, koji vladaju tržištem i robnom proizvodnjom uopće, Marx često naziva „prirodnim“ zakonima društvene proizvodnje. S tim se možemo složiti. Oni su doista prirodni zakoni , ali to znači da društvo kojim upravljaju ti zakoni nije doista ljudsko društvo. Ljudsko društvo je samo u onoj mjer ljudsko u kojoj su ti zakoni transcendirani, u kojoj se čovjek izražava kao slobodno, kreativno biće prakse, kao povijesno biće. Nije teško pokazati da je takvo i autentično shvaćanje Marxa i Engelsa, u najmanju ruku tamo gdje su vjerni svojim osnovnim koncepcijama i intencijama. Tako u vezi sa zakonom konkurencije po kojem se ponuda i potražnja nikad međusobno ne poklapaju već se stalno naizmjenice prestižu, te se tako uzajamno stimuliraju i dopunjavaju, Engles piše: „Ekonomist smatra da je ovaj zakon prekrasan sa svojim stalnim izjednačavanjem, - što ovdje izgubi, to se tamo opet zaradi. On je njegova glavna slava, on ga se ne može dosta nagledati i promatrati ga pod svim mogućim i nemogućim odnosima. A ipak promatramo ga pod svim mogućim i nemogućim odnosima. A ipak je potpuno jasno da je taj zakon čisti prirodni zakon, a ne zakon duha. Zakon koji proizvodi revoluciju. Ekonomsti dolaze sa svojom lijepom teorijom potražnje i ponude, dokazuje vam da se „nikd ne može proizvesti suviše“,a praksa odgovara s trgovačkim krizama koje se navraćaju tako redovito kao kometi, a koje sad prosječno imamo svakih 5 do 7 godina. Trgovačke krize su dolazile već prije 80 godina, i tako redovito kao ranije velike epidemije, - a sa sobom su donijele više bijede i nemorala nego one. Naravno da te trgovačke revolucije potvrđuju zakon, one ga potvrđuju u punoj mjeri, ali na drugi način, nego što nas ekonomisti hoće uvjeriti. Što da mislimo o zakonu koji se može provesti samo pomoću periodičnih revolucija? To baš i jest zakon prirode koji se osniva na nesvjesnosti učesnika. Kad bi proizvođači kao takvi znali, koliko potrošači trebaju, kad bi organizirali proizvodnju i međusobno je podijelili, onda bi bilo nemoguće kolebanje konkurencije i njena sklonost prema krizi. Proizvodite svjesno, kao ljudi, ne kao raspršeni atomi bez genetičke svijesti, i vi ćete biti iznad svih tih umjetnih i neodrživih suprotnosti. Međutim, sve dotle dok vi nastavite da proizvodite na dosadašnji nesvjestan, nepromišljen način, koji je prepušten vladavini slučaja , sve dotle će ostati i krize...“

U navedenom odlomku Engles tvrdi za zakon konkurencije da je „čisti prirodan zakon“. Ovo kvalificiranje jednog ekonomskog zakona kao „prirodnog“ nije nikako ni pohvala ni čisto „neutralno“ konstatiranje činjeničnog stanja. Karakterizranje ima očito negativan kritički smisao. Prirodni zakon, kako kaže Engels, osniva se  „na nesvjesnosti učesnika“, pa biti podvrgnut vladavini takvog zakona znači biti „prepušten vladavini slučaja“. Upravo zato što je zakon konkurencije prirodni zakon, on se može realizirati samo putem trgovačkih kriza koje se javljaju redovno kao kometi ili velike epidemije. Prirodnom zakonu Engles suprstavlja „zakon duha“. Ni ovo suprostavljanje nema samo karakter konstatiranja faktičnosti, nego poziva na mijenjanje postojećeg stanja. To je vidljivo i iz rečenice gdje Engles eksplicitno poziva da prizvodimo „svjesno, kao ljudi, ne kao raspršen atomi bez generične svijesti“.

Na pitanje ima li u povijesti nešto prirodno, možemo odgovoriti potvrdno. U povijesti ima nešto prirodno, ali nije to prirodno ono što je čini poviješću. Upravo transcendiranje prirodnog, prelazak suprotnosti između slijepe nužde i slijepog slučaja slobodnom svjesnom djelatnošću čini bit povijesnoga.

Ako se složimo s tezom da povijest nije puki prirodan proces, već prelazak prirodnog,  ali je time negativno riješeno i pitanje o povijesti prirode? Ili je možda priroda ipak u izvijesnom smislu povijesna? Ima filozofa koji misle da je priroda povijesna kategorija, te da je teza o povijesti prirode jedan od bitnih trenutaka marksizma. S ovim se u izvjesnom smislu možemo složiti. Priroda je nesumnjivo povijesna, ako pod „prirodom“ mislimo pojam prirode. Ovaj pojam nije vječan niti je uvijek isti, nego se povijesno mijenja zajedno s promjenom čovjeka, prirode i njihova odnosa, u sklopu cjelokupnog duhovnog svijeta što ga čovjek stvara i stalno obnavlja. Ali priroda nije isto što i pojam prirode!

Nije samo pojam prirode povijestan. Povijesna je i sama priroda ukoliko je ona u relaciji prema čovjeku, ukoliko je ona mjesto čovjekova prebivanja i poprište njegova djelovanja. Priroda sa kojom ima posla čovjek, priroda u kojoj on živi, radi, raduje se i pati nije sve što jest nezavisno od čovjeka; u obliku u kojem je svakodnevno susrećemo ona je djelo svjetske povijesti. Priroda koja prethodi ljudskoj povijesti, primjećuje Marx kritizirajući Feuerbacha, „nije priroda u kojoj živi Feuerbach, to je priroda koja danas više nigdje ne postoji, izuzevši možda na australskim koraljnim otocima novijeg podrijetla, dakle ne postoji ni za Feuerbacha.“ U skladu s tim mnogi suvremeni marksisti opravdano ističu da je priroda u kojoj živomo i kojoj spoznajemo - priroda modificirana našom djelatnočću. Pa ipak, ta priroda modificirana našom djelatnošću ne iscrpljuje se u našim modifikacijama. Ona nije sva u onom licu koje nam otkriva ni u onoj ruci kojom nas dariva. Zvijezde nisu samo romantična iluminacija za zaljubljenike, praktična orijentacija za moreplovce i zanimljiv predmet za astronome. A ono što one bez obzira na naš bilo kakav spoznajni, emocionalni ili voljeni stav prema njima jesu ostaje uglavnom izvan domašaja naše moći i izvan mogućnosti primjene našom djelatnošću. Ima nekih aspekata u zvijezdama po kojima one ostaju izvan povijesnog zbivanja usprkos tome što pod nekim drugim aspektima mogu i da se uključe u to zbivanje. No nije potrebno da od čovjeka neovisnu prirodu tražimo samo u udaljenim zvijezdama ili, nešto bliže, na pustom koraljnom otočju. Nije potrebno da je tražimo ni u takvim elementarnim strahotama kao što su poplave i potresi, orkani i cikloni. Susrećemo se s tom tvrdokornom i nepodatljivom prirodom svakodnevno u nama samima gdje po nevoljkom priznanju najvećeg subjektivističko-voluntarističkog filozofa-amatera dvadesetog stoljeća, ipak „fiziološki zakoni djeluju“.

Kad inzistiram da se priroda ne može indificirati sa od čovjeka proizvedenom ili modificiranom prirodom, to nipošto ne treba shvatiti kao tvrdnju o nekoj od čovjeka potpuno nezavisnoj prirodi koja jest to što jest bez obzira na to da li čovjek ima ili nema. Ma koliko čovjek bio sićušna mrvica u kozmosu, u beznadnom prostranstvu vječnosti, on je beskrajno mnogo po kvalitetima kojima obogaćuje bivanje. Čovjek kao „prirodno“ biće koje transcendira prirodnost unosibitnu promjenu u sve bivstvujuće pa i priroda po njemu i prema njemu postaje nešto savim drugo nego što bi bez njega bila. Kao što čovjek samo u odnosu prema prirodi može biti ono što jest, tako i priroda samo u odnosu prema čovjeku i zajedno s njim može biti ono što jest. Bez čovjeka priroda bi bila totalno besmisleni tok zakonito-slučajnog događanja. Ovako ona je nešto drugo: poprište borbe smisla i besmisla, slobode i nužnosti. Inzistirajući na bitnoj povezanosti prirode i čovjeka, treba inzistirati i na njihovoj kvalitativnoj razlici. Niti se čovjek može reducirati na prirodu materije i zakonitosti što u njemu djeluje, niti se priroda može svesti na prirodu koju je čovjek preobrazio ili stvorio. A ukoliko priroda nije čovjekovo djelo, u njoj nema povijesti. Povijesnost je negacija prirodnosti.

Ipak, ako čak i koncediramo postojanje prirode izvan i prije ljudske povijesti, ne uči li nas upravo u ljudskoj povijesti nastala prirodna znanost, da je i ta priroda imala i ima svoju povijest? Ne uči li nas teorija evolucije da su sve biljne i životinjske vrste na Zemlji povijesno nastale? Ne poučava li nas geologija o povijesnim mijenama Zemljine površine što je nastanjujemo? Ne nagađa li astronomija o postanku, razvoju i postanku i zvijezda i sazviježđa? Ne dira li se kozmologija čak i pitanja o porijeklu i razvoju kozmosa kao cjeline?

Prije nego što pokušamo odgovoriti, potrebno je da se upitamo što mislimo pod poviješću. Mnoge konfuzije u diskusijama o odnosu i povijesti posljedica su toga što se pojam povijest neadekvatno upotrebljava. Mi doista govorimo ponekad o „povijesti“ živih bića, Zemljine kore, zvijezda, svemira. No pitanje je da li je taj način govorenja opravdan. Nije teško shvatiti da povijest nije isto što i bilo koja promjena. No da li je opravdano identificirati povijest čak i sa nizom povezanih promjena koje se vrše u određenom pravcu (recimo od jednostavnijih ka složenijim oblicima)? Ili je potrebno još nešto da bismo niz povezanih promjena mogli smatrati poviješću?

Bez obzira na to hoćemo li poricati razvoj svemira kao cjeline ili ćemo ga tvrditi proračunavajući njegov vjerojatan početak  i predvidljiv kraj, bez obzira na to hoćemo li promjene u Zemljinoj kori objašnjavati postepenim djelovanjem nekih trajnih faktora ili iznenadnim kataklizmama, bez obzira na to hoćemo li u evoluciji biljnih i životinjskih vrsta vidjeti napredak, nazadak ili oboje i hoćemo li ga objašnjavati prilagođavanjem vanjskim uvjetima, borbom za opstanak ili spontanim mutacijama, ni u jednom od ovih slučajeva niti riječ o promjenama proizvedenim slobodnom svjesnom djelatnošću onoga što se mijenja. Riječ je o promjenama koje se objašnjavaju slijepom igrom zakona i slučaja. No povijest se ne može svesti ni na promjenu uopće ni na niz međusobno povezanih usmjerenih promjena koje su posljedica djelovanja slijepih nužnosti i slučajnosti. Povijest nema gdje nema slobodne stvaralačke djelatnosti.

Isto tako teza da u prirodi nema povijesti ne znači da je povijest moguća samo negdje daleko izvan prirode. Ona znači da je za povijest sposobno samo ono prirodno biće koje je sposobno transcendirati svoju prirodnost te se kvalitetno razlikuje od svega ostalog. Priroda je sposobna za povijest samo ukoliko je građa za čovjeka i njegovu djelatnost. Povijesnost je tako ona „karakteristika“ koja unosi najdublji rascjep u sve bivstvujuće, ali ujedno taj rascjep prevladava, jer, kako kaže Marx, čitava ljudska povijest nije drugo do „proizvodnja čovjeka pomoću ljudskog rada“ i „nastajanje prirode za čovjeka“.