Uloga filozofije u marksizmu

Jürgen Habermas

Teoretičari marksizma nikad nisu filozofsku tradiciju, onako nedvoznačno kao što su to činili sa znanostima, uračunavali u proizvodni potencijal građanskog svijeta koji treba biti zadržan u novom, socijalističkom društvu. Uloga filozofije unutar marksizma bijaše, i jest, osporavana. To pokazuju one reakcije što su ih izazvali Lukácsova „Povijest i klasna svijest“, i prije svega, „Marksizam i filozofija“, Karla Korscha i dvadesteim godinama i na socijaldemokratskoj strani (Kautsky) kao i na lenjinističkoj (Deborin). Nakon drugog svjetskog rata taj je prijepor o ulozi filozofije nastavljen: u Francuskoj izazvan Sartreovom diskusijom o odnosu egzistencijalizma i marksizma, u Čehoslovačkoj i Jugoslaviji kritikom dijamata koji su izvršili filozofi prakse, a u Saveznoj Republici Njemačkoj nastavljanjem kritičke teorije na diskusije iz dvadesetih godina.

Po marksističkom shvaćanju socijalizam ne potvrđuje tek samorazaranje građanskog svijeta; on treba ujedno biti i njegov legitimni nasljednik koji će očuvati, osloboditi i dalje razvijati proizvodne snage građanskog svijeta. Relativna težina proizvodnih snaga i time stupanj povijesnog kontinuiteta između građanskog svijeta i socijalizma u povijesti  se marksističke teorije različito procjenjivao. Na jednom se kraju ove ljestvice nalaze anarhističke koncepcije  povijesti koje smatraju da je radikalni prijelom na svim tradicijama, razaranje kontinuuma dosadašnje povijesti, nužan uvijet emancipacije - tako su jako čak i proizvodne snage korumpirane postjećim proizvodnim odnosima. Na drugom se kraju ljestvice nalazi socijaldemokratski meliorizam čija je mašta nedostatna da bi se novo moglo predstaviti drukčije no kao kvantitativni rast postojećeg - u tom smislu na stranu proizvodnih snaga spadaju već i institucije ekonomije i političkog sustava: ovaj spektar pokazuje koliko je prijeporno, a ujedno i važno, koji će se elementi građanskog svijeta računati u proizvodni povijesni potencijal. To važi i za filozofsku tradiciju. Pitanje koje bih sasvim kratko htio obraditi da se stoga ovako zaoštrilo: da li je filozofija proizvdna snaga ili lažna svijest?

Premda su vladajuće ideje, kako je to rečeno u „Njemačkoj ideologiji“, ideje vladajuće klase, Marx i Engles sadržaje kulturnog predanja nisu nikad jednostavno razumjeli kao ideologijsku svijest; za njih su ideologijske samo one forme svijesti koje ujedno skrivaju i razotkrivaju klasnu strukturu u svojem temlju, koje, dakle, doprinose tome da se legitimiraju postojeći poreci prava i vlasti. Najvažnije su socijalno integrativne sastavne dijelove kulturnog predavanja, naime religiju i moral, Marx i Engels bez oklijevanja poimali kao ideologiju, dok su znanost i tehniku isto tako smatrali dijelom potencijala proizvodnih snaga. Manje jednoznačan bijaše njihov stav spram likovne umjetnosti, posebice klasične i spram građanske literature; marksistička kritika ideologije je u odnosu spram umjetnosti slijedila dvostruki cilj; refleksiju lažne svijesti i rekonstrukciju umnog sadržaja (u ma kako izvrnutoj formi bio izražen.)

Mladi je Marx taj dijalektički stav proveo i posebice u odnosu spram suvremene filozofije. Umni sadržaj Hegelova sustava bio je toliko evidentan za mladohegelijanca Marxa da je ono ideologijsko u njemu mogao spoznati samo u filozofskoj formi svijesti, mogli bismo reći i: u premisama izvorno-filozofijskog mišljenja. Proton pseudos filozofije koja završava s Hegelom za Marxa se sastoji samo u apsolutizmu teorije koja je samo prividno neovisna o praksi, no bitni sadržaji ove filozofije čine mu se i sposobni i podobni za umnu rekonstrukciju. U tom je smislu socjalizam filozofiju trebao time što ju je dokinuo dokinuo upravo i ostvariti- tj. prisvojiti si proizvodni potencijal filozofske tradicije. Marx i Engels su kasnije zauzeli distanciraniji stav spram filozofske tradicije, te su naglašavali suprotnost između socijalne znanosti i filozofije. Eksplicitne izjave mogu se naći, ako se točno sjećam, samo kod Engelsa, izjave koje su u dvostrukom smislu manje radikalne. S jedne strane, Engels filozofskoj misli pripisuje manje uma budući da filozofe više ne promatra s praktičkog stajališta ozbiljenja anticipirajućeg uma, nego s pozitivističkog stajališta nadomještanja filozofije znanošću: „(Znanstveni socijalizam) bitno je dijalektičan i ne treba više nikakvu filozofiju kja bi stajala iznad drugih znanosti“. S druge strane, Engels od filozofije očekuje više od mladog Marxa, buduće znanosti želi nadopuniti filozofskim temljenim disciplinama: „Ono što će od čitave dosadašnje filozofije samostalno postati jest nauk o mišljenju i njegovim zakonima - formalna logika i dijalektika. Sve se ostalo rastvara u pozitivnoj znanosti o prirodi i povijesti“.

Ono što Korsch tvrdi o teoretičarima druge internacionale važi već i za Engelsa: „Dok po pravilno, naime teorijsko dijalektički, a praktički revolucionarno razumljenom materijalističkom shvaćanju povijesti isto tako malo mogu postojati izolirane, samostalno jedna pored druge postojeće pojedinačne znanosti kao i čisto teorijsko istraživanje odvojeno od revolucionarne prake i znanstveno bez pretpostavki, kasnije su marksisti znanstveni socijalizam zaista sve više i više shvaćali kao sumu čisto znanstvenih spoznaja bez neposrednog odnosa spram političke i ostale prakse klasne borbe“.

Ukoliko ova vrlo gruba skica pogađa jezgru shvaćanja  što su ih Marx i Engels imali o ulozi filozofije i odnosu filozofije i znanosti, htio bih zastupiti tezu da danas upravo marksističkivođena analiza mora doći do drukčijeg shvaćanja. Ovu tvrdnju mogu pojasniti sa samo nekoliko natuknica; pritom se dotičem tri kompleksa: primjenjene konstelacije građanske kulture u kasnom kapitalizmu (1); vladajućih scijentističkih temeljnih shvaćanja i reakcija što su iz izvela (2); nekih važnih zadaća filozofijskog mišljenja danas (3).

(1)    Nove konstelacije građanske kulture dolaze do izražaja u promijenjenom vredovanju njezinih elemenata.

a)      Religijska se svijestu zapadnim industrijskim društvima postupno rastvara. Religija je u znaku masovnog ateizma, koji se po prvi put jasnije pokazuje, u mnogome izgubila širinu  svjeg djelovanja, a time i svoje ideologijske funkcije. Umjesto toga raste intelektualni interes za utopijskim sadržajima religijskog predanja. O tomu svjedoči, unutar kršćanskih konfesija, nova politička teologija koja kod svojih radikalnijih zastupnika znači destrukciju onostranstva u korist jednog zastupnika znači destrukciju onostranstva u korist jednog ovostranog socijalnog ozbiljenja religijskih navještenja. Jednako je simptomatičan, s druge strane, pokušaj ateističkog prisvajanja transcendirajućih elemenata u slikama i nadama židovsko-kršćanskog predanja (egzemplarno kod Ernesta Blocha).

b)     Slično prevedovanje primjereno je danas i s obzirom na moralne sustave vrijednosti. Vladajuća je građanska svijest postala, kao što se može pokazati na primjer na teorijama demokracije ovog stoljeća, pretežno cinička; ona više ne apelira, kao u danima građanskih revolucija, na univerzalističe vrijednosti apstraktnog prirodnog prava ili formalističke etike (pokušaji, kao kod John Rawlsa, da se, slijedeći John Stewart Milla, razvije filozofska teorija pravednosti, predstavljaju iznimku). Kao što su to studentski revolti u razvijenim kapitalističkim zemljama, ali ne samo tamo, doveli do svijesti, izoštrena je senzibilnost za kršenje univerzalističkih principa i za nedostatak solidarnih formi života izazov za svaki sistem; ta senzibilnost ima u najboljem slučaju integrirajuće djelovanje na protukulture, no izvjesno ne na društvo koje, s jedne strane, stjecanje legitimnosti podređuje ustanovama neograničene demokracije konkurencije, ali, s druge strane, zadržava klasne strukture.

c)      Moderna je umjetnost isto tako malo primjerena tomu da zadovolji potrebu političkog  sustava za legitimnošću kao što su to obnovoljeni univerzalistički sustavi vrjednosti. Bez obzira na to da li je moderna umjetnost reprezentirana velikim formalističkim djelima Becketa, Schönberga, ili Picassa, ili je određena tendencijama koje, slijedeći nadrealizam, brišu prag između umjetnosti i životne prakse, u oba slučaja ne mogu se predvidjeti kritički potencijali umjetnosti i energije što ih ona danas oslobađa za subverzivne protukulture. Dan Bell je već pred nekoliko godina govorio o kulturnim proturiječjima kapitalizma, to jest o suprotnostima koje postoje između potrebe ekonomsko-političkog sustava za motivacijom i onih motiva koji odstupaju, a kulturni ih sustav proizvodi prije svega u rasterećenim slojevima akademijske mladeži (Marcuse ponovno istražuje taj fenomen u svojoj najnovijoj knjizi o „revoltima i kontratevoluciji“)

Dok, dakle, religija, moral i umjetnost, nakon što je slomljena svjetovna moć religije, nakon što je probušena tradicionalistička presvlaka univerzalnog morala i nakon što se raspala aura umjetničkog djela, nipošto ne mogu važiti u prvom redu kao ideologija, kao forme svijesti koje stabiliziraju gospodarstvo, tehnika i znanost su, s druge strane, izgubile svou ideologijsku nevinost. Kasni kapitalizam sigurno nije karakteriziran sputavanjem proizvodnih snaga; znanost i tehnika upravo su eksplozivno razvile proizvodne snage; no ekonomijsko korištenje znanstveno-tehničkog napretka i dalje slijedi neusmjerenu stazu, prirodno nastali uzrok. U toj svezi tehnički napredak per se i autoritet znanosti in abstracto zadobivaju i funkciju opravdavanja spram traženja da se razvoj i korištenje proizvodnih snaga vežu uz demokratsko odlučivanje. U obliku tehnokratske svijesti tehnika i znanost danas uzrokuju ideologijske povratne efekte.

Ukoliko su se konstelacije građanske kulture primjenile na ovaj način, kako se je u tome preobrazila uloga filozofije?

(2)    Nakon što je znanstveno-tehnički napredak postao valstitim motorom razvoja    proizvodnih snaga, znanstvena su temeljna shvaćanja došla do jačeg izražaja- mislim na pobjedonosni pohod pozitivizma. Stariji pozitivizam nije samo odigra značajnu ulogu u akademskoj filozofiji sve do početka 20. stoljeća; on je obilježio i marksističu teoriju II internacionale.Teoretičari poput Kautskog mislili su da znanstveni materijalizam može na metodički strog način odgovoriti na sva pitanja koja su do tad bila prepuštena filozofijskom promišljanju. Ovo nadomještanje filozofije znanošću Karl Korsch je uvjerljivo kritizirao 1923. U međuvremenu taj je pretjerani prohtjev i po vlastitim znanstvenim principima pokazao iluzijom.

Danas je scijentizam, vjera znanosti u vlastito isljučivo važenje, poprimio mnogo suptilniji oblik u nekim strujanjima analitičke filozofije. Budući da se moramo ograničiti na natuknice, htio bih, vrlo pojednostavljeno, imenovati tri tendencije koje su karakteristične za takvu scijentističu svijest:

-         teorijska tumačenja svijeta u cjelini važe kao ilegitimna; budući se tema jedinstva prirode i povijesti po tom shvaćanju ne može prevesti u probleme koji se mogu znanstveno obraditi;

-         praktička pitanja koja se odnose na razumni izbor normi ne važe kao sposobna za istinu, vrijednosti i odluke principijelno se pojavljuju kao iracionalne;

-         supstancijalna se pitanja filozofijske tradicije otpravljaju jezičnom analizom, sustavna je nadležnost filozofije ograničena na logiku i metodologiju.  

Takav je scijentizam izazvao reakcije i u akademskoj filozofiji i u marksizmu. Ovdje navodim, opet jako pojednostavljeno, tri takve reakcije:

 a) Shvaćanja koja bih htio nazvati komplementarnim filozofijama traže relativističko rješenje. Ona u biti priznaju scijentističke temeljne pozicije, ali područje znanstveno neobradivih životnih problema spašavaju za filozofiju koja je svoj zahtjev za spoznajom subjektivistički povukla. U ovo rezigtivnoj podjeli rada, filozofijska tumačenja smisla i refleksije preuzimlju nadležnost za potrebe svjetonazora, koje se više ne mogu zadovoljiti na seriozan način, no ta nadležnost demantira sebe samu. Za to je, primjerice, tipična filozofija egzistencije Jaspersa, preko ranog Sartrea do današnjeg Kolakowskog.

 b) Nasuprot tome, shvaćanja orijentirana prema tradiciji pokušavaju obnoviti intencije filozofije izvora i ontologiju. Najreflektiraniji i najutjecajniji od tih pokušaja poduzimaju fenomenologija i, naravno Heidegger.

c)Treću reakciju predstavlja pod Staljinom zamrznuta gradba nauka sovjetskog marksizma. Sovjetski marksizam se drži, kao što pokazuje izraz „socijalističi svjetonazor“, filozofijskog prohtjeva promišljanja jedinstva prirode i svjetske povijesti. Dijamat želi zadovoljiti prohtjeve što su ih nekoć zadovoljavale kozmologija i filozofija povijesti. Filozofija pojašnjuje i opravdava dijalektičku metodu koja treba pružiti dvoje: naknadnu interpretaciju rezultata prirodnih znanosti, a neposredno teorijsku rekonstrukciju povijesti roda. Povijesno-materijalističko tumačenje sadašnosti posjeduje uz to snagu orijentiranja djelovanja i osigurava jedinstvo teorije i političke prakse.

Ukoliko je dopuštena gruba klasifikacija temeljnih strujanja filozofijskog mišljena, kako ona, dakle, stoje spram filozofijske tradicije? Scijentizam je dokinuo filozofiju, a da ju nije ozbiljio. Legitimnim se nasljeđem smatraju u najboljem slučaju sastavni dijelovi velike filozofije koji se mogu formalno znanstveno interpretirati. Filozofija egzistencije i života dopuštaju barem estetički odnos spram tradicije: velike filozofije mogu, nakon što je odbačen njihov zahtjev za važenjem, biti promatrane kao primjeri subjektivnog tumačenja svijeta i životnih projekata i biti ugrađene u vlastito osvjeteljnje egzistencje. Nasuprot tome, i pokušaji orijentirani prema tradiciji kao i sovjetski marksizam uglavnom zadržavaju afirmativni odnos spram filozofijske tradicije i onda kad započinju s tezom o kraju metafizike: i jedni i drugi shvaćaju se i kao kritika i kao nastavljanje metafizičkog mišljenja.

Oni, doduše, mogu intenciju poimanja jedinstva svijeta konzekventno slijediti samo onda ako nesputano sustežu filozofiji područje predmeta koji jest i ostaje eksteritorijalnim za znanosti. Razgraničenje filozofije spram znanosti može se provoditi defanzivno ili ofentivno. Defanzivno postupa, na primjer fenomenologija time što fenomenologijsku analizu kao samostalnu i temeljnu metodu luči od načina postupanja objektivirajućih znanosti. Ofenzivno postupa dijamat time što dijalektiku utemeljuje kao nauku o najopćijim zakonima prirode, povijesti i mišljenja (utoliko filozofijsko nasljeđe građanskog svijeta preživljuje u sovjetskom marksizmu naivnije i manje promijenjeno no u bilo kojoj drugoj današnjoj filozofskoj teoriji). Po mojem shvaćanju cijena je afirmativnog odnosa spram filozofske tradicije ograđivanje spram znanosti koje je, na kraju, ipak dogmatsko. Fenomenologija si osigurava intuitivnu metodu da bi si dijelom subjektivnošću transcendentalnog ja pridobila apartno područje koje je principijelno nedostupno znanstvenoj analizi. Dijamat, koji je bitno neoprezniji, dogmatizira sadržaj, naime, temeljna shvaćanja o biti prirode, povijesti i mišljena koja se s mnogo manje izgleda na uspjehu mogu održati imunima spram znanstvene kritike.

Do sada nisam spomenuo različite varijante marksizmakoje se u zapadnoj Europi nedogmatski razvija sve do Labriole, Gramscija, Lukácsa, Korscha, Blocha, Horkheimera i drugih. U tom vidu teorijske pokušaje koji mogu izbjeći komplementarne zablude znanstvenog fetišizma, koji vodi nijekanju filozofije, i dogmatskog ograničavanja znanosti, koje znači okamenjivanje filozofije.

(3)    Ukoliko pod filozofijom razumijemo uvijek najradikalniju formu samorefleksije koja je u jednom vremenu moguća, teorijski su pokušaji nedogmatskog marksizma sigurno također filozofija. Ukoliko, međutim, pod filozofijom razumijemo pokušaj promišljanja jedinstva svijeta sredstvima koja ne potiču iz samorefleksije znanosti, umni se sadržaj filozofisjke tradicije danas više ne može filozofijski spasiti. Svoje shvaćanje o današnjoj ulozi filozofije htio bih, na kraju, sažeti u tri teze.

a)      Jedinstvo prirode i povijesti filozofijski ne može biti pojmljeno sve dok napreci u fizici i društvenoj teoriji ne dovedu do opće teorije prirode ili opće teorije društvenog razvoja. Pri današnjem stanju fizike, a pogotovo pri nerazvijenom stanju socijalno-znanstvene spoznaje, a pogotovo pri nerazvijenom stanju socijalno-znanstvene spoznaje, vidim, međutim, zadatak filozofije u tome da u znanostima promiče uvijek jake teorijske strategije nasuprot empirističkom elementarizmu i indukcionizmu. U tom smislu povijesni materijalizam smatram smislenim programom buduće teorije socijalne evolucije, no doduše ne i njezinim gotovim oblikom. Filozofija je do danas nenadomjestivi nositelj zahtjeva za jedinstvom i uopćavanjem koji se, doduše, može zadovoljiti samo znanstveno, ili se uopće ne može zadovoljiti. Ta uloga flozofijskog mišljenja ima svoje vlastito dostojanstvo, onaj tko je dokida odstranjuje element građanskog svijeta čijeg se nasljeđa ne možemo odreći bez štete po samu znanost. Ovo odricanje promiče i izvršava pozitivizam - dakle, ne socijalistički , nego građanski nasljednici građanskog svijeta.

b)     Zadatak je filozofije, nadalje, po mom mišljenju, da izloži univerzalnost objektivirajućeg mišljenja koje se oblikuje u znanostima, pa i univerzalnost temelja racionalne životne prakse koja se može opravdati. Princip objektivirajućeg mišljenja i racionalnog djelovanja bili su, doduše, otkriveni, privilegirani i razvijeni u zapadnoj tradiciji, tj. u građanskom društvu; on oni zato ne spadaju u idiosinkrazijske značajke određene kulture koja svoju posebnu formu života diktatorski širi zemljinom kuglom. I to se je sigurno događalo. I previše utemeljena kritika europocentrističkih misaonih šablona i imperijalističkog potiskivanja vaneuropskih kultura ne smije se, međutim, protezati na kulturno univerzalne osnove mišljenja i racionalon načina života. Stvar je filozofije ovo samotumačenje i samoobrana.

c)      Najplemenitiju zadaću filozofije vidim u tome da daje snagu radikalnoj samorefleksiji, protiv svakog oblika objektivizma, protiv ideologijskog, tj. prividnog osamostavljivanja misli i institucija spram sveza u kojima nastaju i kojima se koriste u životnoj praksi. Samorefleksija se neposredno usmjerava protiv apsolutizma izvornog mišljenjai čiste teorije, protiv scijentističkog samorazumjevanja znanosti i protiv tehnokratske svjesti političkog sustava odvojenog od baze. U ovoj se samorefleksiji uspostavlja jedinstvo teorijskog i praktičkog uma. Ona je jedini medij u kojem se danas još može oblikovati identičnost društva i njegovih članova - osim ako se ne vratimo stupnju partikularističkih identičnosti. Raspadanjem visokih religija novo poganstvo onih koji se smještaju u superstrukture visokodiferenciranih društava poput Indijanaca u rezervatima današnje Amerike postaje aktualnom opasnošću. Ne vidim kako bismo bez filozofije bili u stanju da oblikujemo i osiguramo identičnost na tako krhkom tlu kao što je ono što ga pruža um.