Svojim blijedim sagnjilim licem i
svojim suhim rukama
bijeda se dotiče svega što jedemo
i što pijemo:
pod brašnjavim licem pajaca kome se
siti smijemo
umorna bijeda kunja u svojim nijemim
mukama.
Stvari ni predmeta nema ni bijele
kružice stola
što je ne dotaknu bijeda svojom
smrdljivom prnjom;
košulje naše, sagovi, posuđe,
sobe, tanjuri,
iz svega zeleno, gladno oko bijede
viri.
Pod strunom u potezu gudala, u žaru
us'jane pegle,
sjene su bijede preko svega legle,
negve osuđenika ruke su bijedne
stegle,
u rudniku bijedina djeca nijemo
umorno tegle.
Parkete je bijeda lizala da nama
blistaju voštani,
a iza izloga mesarskih kosturi
gladuju koštani.
Bijeda cvrlji spise, optužuje, sudi
i vješa,
Prstom se dotiče mrtvoga gavana i
nepoznatog leša.
Bijeda svira glazbalom i nosi crvene
frakove,
servira divljač, gljive,
skupocijene morske rakove
i žedna rastače pivo i ogromne
vinske akove.
Bijeda rastvara zavjese tihih
gospodskih soba,
da je dotakla nije, nema ni posude
ni kvake.
Bijeda je dvorkinja gozbe, prstom
zatvara rake,
gola i prezrena, klecava, nemoćne
bijedne šake.
I što će bijedi riječi šepavog
hidalga svetog Lojole
i pjesmu suncu gospodina mladog iz
grada Asizi?
Tu su skupocijene riječi i
brokatnoj rimskoj rizi,
a bijedu peče bijeda u njenoj
krvavoj brizi.
Što će joj pisane strofe u božjoj
premudroj knjizi
kad bijedu bolovi piju i krvave rane
bole.
U bijedi se ljudi klanjaju i
sklopljenim rukama mole,
u svijetu gdje bližnji bližnjega
ko sami sebe vole,
pod nebom svetoga Franje, svetoga Tome i svetoga Lojole.