ŽENE  NA  KIŠI

Na Đurđevo godine hiljadu devet stotina i osamnaeste

priređuje se dan siročadi. Pretpostavka je da je karitativni

rad samo palijativni pothvat da se sistem što dulje održi i

da se prevrat socijalni odgodi u interesu vladajućih naslaga

možda je ispravna kod većine gomila, no što je naša narodna

zajednica. Mi, kakvi smo, kako smo i gdje smo, ne smijemo

dopustiti propast ni jednog djeteta, ni jednog kvadratnog

metra, ni jedne ovce naše. Dvanaest tisuća gladne djece

između Save i Drave na prehrani kod našeg naroda, a djecu

treba odjenuti. Na Đurđevo dakle neka dade svatko koliko

može. Vrši time samo jednu narodnu obvezu.

Gledam žene gdje čekaju brašno i petrolej na kiši. Kod mene u peći pucketa vatra i modri plamičci plešu u crvenom i tople je. I puna je glazbe soba moja i snova i boja. A vani ludi vihor duva i pljušti kiša sa snijegom. Na tom vjetru, šibane vodenim mlazom, čekaju žene na kiši brašno i petrolej. Po cijele dane stoje te žene na ulici, kiša pada, a sive i crne magle sablasno se gone nad gradom. Puši se kiselkasti miris hljebova i vonj pjenice iz magle, a gladne žene, prljave, bolesne, trudne žene čekaju i čekaju. Pada čađavi snijeg, a gomila golog gladnog roblja stisla se kao jato oprženih ptica, zavila se u raznobojne krpa i šalove – gdjegdje po koji tužni rezderani kišobran – drhturi i zebe na crnim lokvama kišnice što se lije po crnom asfaltu. Nijema jadna tužaljka diže se u magle, a ne čuje je nitko. Ludi grad pije, opija se i pleše, a te žene stoje i čekaju. Voze zakukuljeni ljudi teretna kola krcata bijelim nabijenim brašnenim vrećama, pljuckaju po ženama, draže ih i smiju im se. Blijedi fenjerčići plamte u grivama crnih konja – suton će, kiša i zvona u daljini, a iz krčme čuje se pijana dreka i harmonika. O, trula je to gomila gnjilog i ranjavog mesa što u šarenim krpama zamotana podmuklo šuti i na kiši čeka brašno i petrolej. A onda prenose to brašno žene u crvenom papiru, a vjetar šiba kišom i proždire papir, te se brašno prosipa u vodu, u blato, razbijaju se boce, prolijeva se petrolej, plače se, nariče i kune. Bijeda. Siva i dosadna. Bolesna. Izazovna.

          A vjetar svira i prosipa crvene pregršti trulog lišća, osjeća se kako je sve u prirodi trulo i bolesno, kako umire i propada. A ptice visoko nad krovovima pijuču – možda lete k piramidama, o, daleko, na jug, u toplinu gdje mjesečina miriše i gdje nema klanja.

          A ovdje je nebo crno, nariču zvona i pjevaju o Apsolutnom. Zvona pjevaju da bog stanuje u crkvama, a u utrobama crnih crkvenih lađa fanatici viču da treba da živimo kao ptice jer je čovjeka bog stvorio kao pticu nebesku. A mi u krvi stojimo do pojasa i nismo ptice, nego gadovi. I sveci su naši bijeli, jer smo mi crni, te da poloču ovu našu krv i našu rakiju i naš bol, nečastivi bi postali kao i mi što jesmo. Pođavolili bi se na ovoj prokletoj planeti na kojoj se ljudi kolju već četvrtu godinu kao zvjerovi, a nitko ne zna pravoga razloga ovoj mržnji kojom se prosjaci mrze međusobno.

          Zašto čekaju te žene na kiši i na vjetru i zašto se pate? Zašto plaču te udovice na kiši i zašto tako gluhonijemo pokapaju svoja vlastito meso te ratne majke, promatrajući sprovod svoje djece kao u snu?

          Zato zar da se probijaju kroz ove bolesne magle, da požderu još koju mrvu i zatuku po koje živinče i da mu poloču krv( na kakav veliki svetac koji je crveno zapisan u kalendaru), a onda se klonu, žute i krezube i isprebijane, pa da ih zabiju u sanduk i bace u ilovaču gnjecavu i mokru. A na sprovodu da zaplaču njina dječica sitna, krastava i bosa, što su se sad sakrila od zime pod suknju matere i što modra gladuju na cesti, djeca koja rastu za nove pokolje!

          Eto, čujem plač te djece i osjećam bol tih žena i gledam tu gomilu gdje ide u Smrt. A u mojoj je sobi toplo i crvene pruge plamena milo titraju po sagu i čudni tonovi zvone u mislima mojim. O, prokleta ta glazba u mislima mojim i prokleta ta vatra u peći i proklet ja – hulja, jer vidim, a ne mičem se. I prokleti svi mi koji se nijesmo ganuli. I hulje smo svi mi koji jadikujemo, a plač nam je mudrost posljednja. I onaj čovjek koji o pticama govori s propovjedaonice, i on je hulja, i svi smo mi hulje, jer nije istina da smo ptice nego smo zvjerovi, šakali, rodoljubi, vojnici. Jer: treba li da nas sve proguta Crno, pa neka nas proguta, ali da smo barem pružili ruke jedni drugima, pa da ugasnemo u toplini ljudskog saznanja, a ne u jadu patnje.

          I, eto, dolazi mi da se pomolim ženama što čekaju u sutonu. O, žene što kao crni stupovi na kiši stojite, oprostite mi što sam hulja! Vi ste karijatide patnje, a ja sam pasivno naricalo, oprostite mi!

          O, mati, gola i bolesna, kojoj su grudi uvele, o, slabosti, kose raščupane, kojoj djeca pasu travu, oprosti mi! Oprosti mi što sam hulja! Ti umireš od gladi, a ja sam još uvijek živ i nemam snage da gladuje s tobom!

          I ti, nesretnice, koja si mrzila svog muža jer te je usijanim vatraljem bio i jer se po cijele noći opijao i jer je nadnicu svoju na drugu ženu rasipao, i koja si ga s veseljem u srcu ispratila kad je pošao u povorci s vijorećim stjegovima, koja si odahnula kad ti stiglo da su ga ubili – jer sada dobivaš filire svoje na vlastitu ruku, oprosti mi što sam hulja!

          I ti, ženo, zapečenih očiju os suza i trahoma koja gladuješ sa sedmero djece i hodaš po svijetu kao priviđenje u polutmini dana, o, oprosti mi, oprosti mi!

          O, mati žalosna, koja rađaš idiote, gluhonijeme i bolesne koji zaudaraju, o, mati nesretna, koja pišeš caru pismo i poklanjaš mu krv svoju rođenu u posljednjem očaju, oprosti mi jer sam hulja!

          Griješim vama i vašoj jadnoj djeci griješim, jer, eto, osjećam kako ležim na vama. Jer vi ste temelji na kojima stoje palače naše i tornjevi naši i mudrost naša, vi koji se rađate kao praščad i koji ginete kao praščad i koje kolju kao praščad.

          Osjećam, eto, kako griješim grijući se u ovoj toploj sobi. O, osjećam vas, žene na kiši, vi gladne robinje koje teglite mene i moju malu, neznatnu udobnost i moje knjige, o, osjećam vas, žene na kiši, i molim vam se. Ali da padnem pred vama u blato i da vam poklonim i da vam dadem svoju cijelu imovinu, sto posto svoje cijele imovine(jednu krunu i trideset filira što mi je još preostalo kao honorar od jednog nadasve praznog feljtona nad kojim sam se mnogo patio), i da vam se ispovijedim i da vam se pomolim, vi biste me, žene, ismijale, jer crni su jazovi između mene i vas, i tu nema pomirenja. Tu ima da se gladuje s vama, ili da se gine s vama!

          I što mogu, o, što mogu, u vrijeme privatnoga prava, ja, neznatna jedinica ludoga stada koje se kotrlja u propast?

          O, žene, koje šijete cijele noći da vam krv prska iz prstiju i cijede vam se gnojne i upaljenje oči, o, žene, što umirete u ogavnom vonju smeđih kloaka gdje se sve cijedi i sve je pljesnivo i puno parcova i gdje u sobama, crnim rupama, umiru gomile gamadi i djece, o, žene pijane, gurave i zlobne, od bola podivljale, žene što prodajete i sinove i kćeri i unučad, žene što rađate ratnike te ih dojite kao bolesne opice da bi vam ih otrgnuli sa sise i zaklali, o, brodolomke, koje prodajete za komad hljeba sve, i ladice, i jastuke, i svete slike, i šalice, i šifonere, o, žene, kože voštane kao u leševa, kose poispadale i krezube, ja doista ne mogu ništa nego da se za vas patim.

          Oprostite mi, hulja sam!

          Gledam zdvojnost vašu gdje se opijate, i crninu vašu gledam, i čujem razvratni smijeh vaš, i vidim vas gdje ste trudne i zaudarate po kaosu i po spolu, i prodajete sebe(ništa više nego što se svi mi prodajemo) i ližete drvene svece i molite se, i lažete, i robujete i siluju vam i dušu i tijelo, o, žene na kiši, oprostite grijeh moj!

          Gledam žene gdje čekaju brašno i petrolej na kiši. Pada tmina sutonja, duva vihor, a žene stoje i čekaju, i šutnja je sablasna u mojoj sobi i na ulici i nad cijelim gradom.