O rutinizaciji života

Ivan Kuvačić

Ritam života odvija se u znaku neprestanog narušavanja i ponovnog uspostavljanja unutarnje ravnoteže među suprotnim tendencijama. Vječiti nagon za čuvanjem i učvršćivanjem postojećeg u stalnom je sukobu s težnjom za novim, nepoznatim. Ovo je unutarnji sadržaj životnog pulsiranja, bilo da se radi o razvoju vrsta, pitanju novog načina studija na fakultetima, ili o konfrontiranju najsuptilnijih metafizičkih problema.

            U skladu s ovim psiholozi kažu da su strah i znatiželja dva bitna instinkta ljudskog individualnog života. Prvi instinkt se očituje u želji za stabilonošću, a drugi u želji za novim iskustvom. Ova situacija se manifestira i na nivou socijalne kontrole, odnosno odgoja, koji se odvija u formi dualiteta sviju suprotnih tendencija: jedna označava težnju da se uguši svaki novi stav koji nije u harmoniji s postojećom socijalnom organizacijom, a druga je usmjerena na destrukciju postojećeg i osvajanje novog.

            Ako razmatramo društvo u razvoju, onda ćemo se brzo uvjeriti da postoje čitave etape, u kojima dominira rutinska djelatnost, za razliku od drugih koje su ispunjene mnogim stvralačkim promjenama. Prema Maxu Weberu polarnost između  volje i razuma, ili kako on kaže između volje i rutine jest unutarnja pokretačka snag historije. Spontanost je po njegovu mišljenju akt volje ili vjere, koji nužno stoji u realizaciji s magičnom snagom ili karizmom velikih historijskih ličnosti. No, da bi se karizmatička vlast učvrstila, ona se mora pretvoriti u discipliniranu rutinu. U ovom procesu originalna spontanost vjere postepeno se smanjuje, a rutina se širi na bazi inercije, podržavana materijalnim interesima grupa, koje se formiraju oko sistema.

            Ne moramo prihvatiti Weberovu teoriju, no ipak moramo priznati da ona nije čista apstrakcija bez veze sa iskustvenim životom. Rutinerstvo je suprotno autentičnoj originalnosti. Rutiner djeluje shematski prema tačno utvrđenoj proceduri. Ovakva je djelatnost sušta negacija slobodne, žive ličnosti. To je takvo povijanje života u pravcu mehanike, koje redovito izaziva čuđenje, pa i smijeh. Naime, normalno je da sve što postoji djeluje u skladu sa svojom prirodom. I kada čovjek naiđe na mehaničku krutost tamo gdje je očekivao pažljivu spretnost i živu gipkost ličnosti, on reagira smijehom. Ovu pojavu sjajno je analizirao francuski filozof Bergson, a dobro je poznata svakome tko ima veze s komičnom pozornicom. Čehov je možda najveći majstor u prikazivanju suprotnosti. U jednoj njegovoj kratkoj crtici sitni činovnik umire zbog toga, što je kihuvši nehotice poprskao pretpostavljenog generala. Siže je na prvi pogled neuvjerljiv, netegnut. U stvari, to je sjajna skica, jer pokazuje rutinizaciju čovjekove biti, i to na takav način da je jasno kako se ne radi o nekom izoliranom slučaju, već o jednom nakaradnom društvenom sistemu, koji stvara psihičko bogalje. Ova suprotnost leži u osnovi romana “Ana Karenjina”. Tragika ove Tolstojeve junakinje proizlazi upravo iz činjenice, pto nije moguće sabiti život u krute okvire jednog okoštalog sistema.

            No, ovdje se može prigovoriti da se navedeni primjeri cglavnom odnose na prošlost. Ovaj primjer treba očekivati ponajprije od onih teoretičara, koji smatraju da se moderno društvo po svojim tendencijama bitno razlikuje od prošlih društava. Kaže se da u suvremenom društvu postoji rastuća tendencija da se cijeni promjena, za razliku od srednjeg i starog vijeka koji su više cijenili stabilnost.

            Međutim ovim se ništa ne dokazuje, jer nije nimalo apsurdna pretpostavka, da u današnjim uvjetima sve te ubrzane promjene ne slabe nego naprotiv jačaju opći trend rutinizacije. Što je društvo tehnološki savršenije, ima ono sve više takvih članova koji su stavljeni u situaciju privikavanja na određene jedinice ponašanja koje se ponavljaju. Ovim smo u stvari rekli da je tehnički progres praćen procesom birokratizacije, koju teorijski možemo tretirati kao tendenciju da se živo rasuđivanje svede na mehaničku rutinu. Ova se tendencija ispoljava na razne načine, no njen najopćenitiji oblik sadržajn je u kretanju, koje teži da živu ličnost potpuno uklopi i poistovijeti s organizacijom ili sistemom života. Može se reći da se ličnost deformira i unakazuje uslijed hipertrofije racionalnosti na račun drugih čovjekovih svojstava. Ovako hipertrofirana racionalnost prerasta u racionalizaciju, to jest ona nije više svojstvo ličnosti nego osobina sistema. Znanstveni eksperiment koji djeluje precizno i hladno poput stroja u principu se ne razlikuje od manualnog radnika, koji je u uvjetima socijalizacije prisiljen da cijelu svoju ličnost sabija u jednu djelomičnu operaciju. On je na putu da živu zbilju zamjeni mrtvim intelektualnim shemama i da pri tom vjeruje kako postoji bitna superiornost racionalnog nad nagonskim, životnim. A u stvari on ide linijom manjeg otpora, jer je, kako to umjesno primjećuje A. Huxley, lakše imati obimna znanja o, recimo, državnoj upravi ili historiji umjetnosti i imati duboke ideje o sociologiji i metafizici nego znati osobno i intuitivno mnoge stvari o svojim bližnjima i imati zadovoljavajuće odnose sa svojim prijeteljima, znancima, svojom ženom i djecom. Huxley dodaje da danas prevladava suprotno mišljenje zbog toga, jer je cjelokupna moderna civilizacija zasnovana na ideji, da je ograničena djelatnost, koja određuje čovjeku njegovo mjesto u društvu, važnija nego cijeli čovjek, ili bolje reći jeste cijeli čovjek, budući da je sve drugo tobože neznatno ili čak potpuno irelevantno.

            Svakako da najviše zabrinjava činjenica što ovi stavovi tendiraju da se prošire na cijelo društvo. Birokratizacija društva, sindikata,, organizacija za razonodu i gotovo svih drugih oblika privatnogudruživanja vodi k posvemašnjoj rutinizaciji. U visokorazvijenim zemljama činovnik postaje dominantni društveni tip. Kao i politički birokrat, on je izgubljen i potpuno smeten kada se nalazi izvan svog mjesta u sistemu. On se petrificira u postojećim oblicima i gubi sposobnost za spontanu i kreativnu djelatnost. U ovakvoj situaciji razvija se poseban tip racionalnosti u kojem su glavne kategorije preciznost, stabilnost i brzina operacija. Da se prije svega radi o stabilnosti i usavršavanju sistema, a ne o čovjeku, vidi se i po tome što se u ovakvim uvjetima razvijaju zatvoreni zatvoreni, statički sistemi mišljenja. Drukčije nije ni moguće kada u tvornici, u vojsci, u nauci, - svagdje čovjek radi poslove za koje ne zna kuda vode. Sasvim je jasno da ovakav tip racionalnosti guši slobodu pojedinca. Ovdje se možemo osloniti na solidne analize američkog sociologa Millsa, iz kojih proizlazi da visok nivo racionalizacije i tehnologije ne vodi visokom nivou ni inteligencije ni slobode. Ne samo da se rad šablonizira te iziskuje sve manje slobode i stvaralaštva, nego i sama ličnost ulazi u “radne sposobnosti” kao njihov bitni sastavni dio pa se kupuje i prodaje kao roba. To drugim riječima znači da za uspijeh u životu nije toliko važno zbiljsko znanje, koliko sposobnost snalaženja, to jest poslušnost prema nadređenima i manipuliranje s podređenima. Striktna racionalna disciplina sve više postaje nuždan preduvijet efikasnog funkcioniranja kompleksong sistema. Zbog toga obrazovanje u sve većoj mjeri poprima formu rutinskog treninga, koji nije u skladu s prirodnim, spontanim ritmom individuuma, nego je nametnut od strane društvenog organizma.

            Čime se u posljednjoj liniji objašnjava ovo povijanje života u pravcu mehanike? Što leži u osnovi tendencije koja pretvara ličnost u pasivnu masu, u prostu materiju pomoću koje organizacija ostvaruje svoje zamisli? Može li se u ovom slučaju primijeniti  organicističko gledište, koje polazi od tvrdnje da je život individuuma samo djelić cjelokupnog života svemira i ništa više? Moramo li u skladu s ovim prihvatiti pretpostavku o permanentnoj nesposobnosti ljudskih bića da žive i rade zajedno bez sistema prinude?

            Prihvaćanje ove pretpostavke otkriva stravičnu viziju društva, koju je Alfred Weber skicirao neposredno pred izbijanje prvog svjetskog rata. On govori o “gigantskom aparatu”, koji sve više zahvaća one djelove egzistencije koji su ranije bili slobodni i prirodni i kako ih apsorbira u biroe, odjele i pretince. Širi se strast za shematizacijom i krutošću, koja je očito tuđa individualnom, sputanom životu. Gigantski kalkulator povija život u pravcu bezdušne koordinacije koja guši kreativnu djelatnost. Preostaje mogućnost bježanja u sebe samog, to jest čovjek koji je upleten u sistem pokušava da ga prevlada na unutarnji način kroz duhovni otpor. No, upravo ovdje izranja zastrašujuća činjenica, da ljudi kapituliraju pred aparatom psihološki, da se oni uvlače u njegove biroe, odijele i pretince, tražeći toplinu i prikladno malo mjesto i da oni puze pred vođama koji im pokazuju put od jednog takvog toplog mjesta do drugog. Duša se grči u strepnji da ne bude ispuštena, nadajući se da će ostvariti karijeru u okviru aparata.

            U ovakvim uvjetima unutarnji duhovni otpor pojedinca potpuno je beznačajan. To su male izolirane subjektivne tragedije, koje nemaju objektivnog efekta. Kaže se: kvalificirani kompozitor, zaposlen u reakcionarnom uredu, da bi mogao živjeti, prilagođava svoj posao zahtjevima reakcije. U srcu ostaje on sasvim drukčiji. Ili: njemački socijalisti bili su disciplinirani vojnici Wilhelmove armije usprkos činjenici da su njihove subjektivne vrijednosti bile revolucionarni marksizam. Ovi primjeri jasno govore da jedinstvo “općih vrijednosti” nije nuždan preduvijet za funkcioniranje društvenih sistema. Ta je kao na galiji koju pokreću privezani robovi-veslači. Disciplinirani pokreti veslača svode svaki zaveslaj na šaraf u mašini. Rijetko je potrebno nasilje nadglednika. Robovi ne moraju biti svjesni pravca kojim se brod kreće. Oni su prisiljeni da skladno veslaju.

            Usporedva ipak nije brsprijekorna. U robovskom sistemu dominiraju metode fizičkog nasilja, dok su u suvremenim uvjetima glavna sredstva psihološke manipulacije. Od roba se nije tražilo da dobrovoljno prihvaća gubitak slobode, dok suvremeno birokratsko “glajhšaltovanje” polazi od koncepcije “veselog robota”, koji dobrovoljno  usklađuje svoje pokrete sa zahtjevima sistema. Bitno je postići da ljudi žele ono, što se od njih očekuje i traži.

            Ne treba se nimalo čuditi što umjetnici i intelektualci uopće pružaju daleko veći otpor ovom procesu nego manuelni radnici. Ovo je u skladu s prirodom sam stvari. Intelektualac nužno transcendira danost, što znači da je on u neprestanoj svojevrsnoj pobuni protiv svih konformističkih stereotipa, koji umrtvljuju život. Čim se on u potpunosti zadovolji s odeređenom alternativom, samim time on iznevjerava svoju bit, okoja se sastoji u težnji da se ostvarjue nove, više ljudske mogućnosti. (kada ovdje upotrebljavam ovaj termin, onda to radim u njegovu najširem ontološkom značenju. To znači da pod izrazom intelektualac nemam u vidu određen društveni sloj, koji se izdvaja svojim obrazovanjem ili položajem u društvu, već svakog čovjeka kod kojeg dominira težnja da svoj intelekt koristi na spomenuti način.)

            Rezultat je ovog sukoba činjenica da se u suvremenim uvjetima naglog tehničkog napretka rapidno smanjuje broj slobodnih intelektualaca i raste broj eksperata. Čovjek koji živi za ideje, a ne od ideja, pretvara se u ovisnog plaćenog radnika, koji troši svoje najbolje vrijeme radeći ono što mu se kaže. Mnogobrojne analize pokazuju da je za posljednjih nekoliko decenija došlo do drastične birokratizacije na području znanosti i kulture. U skladu s tim od fakulteta se sve više traži da proizvede teničare kao pretutežu slobodnim intelektualcima. Teorijska osnova ove orijentacije sadržana je u tezi o takozvanoj “etičkoj neutralnosti nauke”. Kaže se da nauka uopće ne ide za tim da utvrdi što je dobro i vrijedno, odnosno što bi nasuprot onome što jest trebalo da bude. Nauka ne preporučuje i ne osuđuje ništa, već samo obavještava o tome kako stvari stoje. Ovim se jasno proklamira odvajanje razuma od volje, odnosno nauke od politike. Logično je da je ovakav znanstveni radnik redovito suhi praktičar, empirista. To je ekspert koji poznaje tehnike i koji smatra da znanost nastaje minucioznim gomilanjem mikroskopskih, kvantitativnih studija. On je vrlo sklon da brka ono što se proučava s metodama proučavanja. Ovo je razumljivo, jer kao što je za birokratu svijet ono čime se upravlja, tako je za birokratiziranog eksperta znanje ono što se mjeri i statistički obrađuje. Kada pak gledište o ekspertizaciji znanosti zastupa i pokoji naučenjak od formata, onda je to najčešće rezultat dubokog razočaranja i rezignacije. Tako na primjer Max Weber kaže: “Pred činjenicom da je slobodno raspravljanje upravoodlučujućih praktično-političkih pitanja katedri trajno oduzeto, izgleda mi da jedino odgovara dostojanstvu prekstavnika nauke da šute i o onim vrijednosnim problemima, o kojima im se ljubezno dozvoljava da raspravljaju.”

            Činjenica je međutim da ovaj Weberov savjet uspiješnije slijede umjetnici nego naučni radnici. Nije nimalo slučajno da je najveća umjetnost modernog, birokratskog društva intimna, a ne monumentalna. Kreativni etos koji je nekada obuhvaćao cjelokupne zajednice pulsira ovdje samo u malim intimnim krugovima, u osobnim ljudskim situacijama, u pijanisimu. Ono što je neposredno, živo i nepromjenivo, izmiče krutim pravilima standardne procedure.

            Pošto smo problem razmotrili u njegovom općem obliku, preostaje nam da sagledamo onu njegovu specifičnu formu, u kojoj se mi neposredno nalazimo, to jest mi na kraju postavljamo pitanje:

            -Kakva je situacija u ovom pogledu na našem domaćem jugoslavenskom terenu?

            Na prvi pogled moglo bi se pomisliti da problem o kojem je riječ nije u nas naročito aktualan, i to zbog slijedeća dva razloga:

1. birokratsko-tehnicistička rutinizacija života problem je visokorazvijenih industrijskih zemalja, među koje našu zemlju ne možemo ubrojiti.

2. birokratsko-tehnicistička retinizacija nije niša drugo nego nesputano širenje onih trendova koji postoje isključivo u kapitalističkom društvu.

            Tačno je da Jugoslavija ne spada među visoko razvijene industrijske zemlje, ne ona sigurno spada u zemlje među zemlje s najbržim tempom industrijalizacije. Baš zbog toga postoji u nas pojačana tendencija prema rutinizaciji kao preduvijetu bržeg tehničkog napretka. Što se tiče drugog razloga, danas je već dovoljno praktički i teorijski dokazano da birokracija nije isključivo instrument suržoazije ili sistem kapitalizma. Štoviše, ona postizava goleme razmjere i savršenstvo tek u uvjetima potpune likvidacije privatnog vlasništva. Staljinizam je razvojem moćnog birokratskog aparata sveo čovjeka na standardni zamjenjivi dio šire organizacije i na taj način doveo do tako totalnog umrtvljenja čitavih obalsti stvaralaštva, da će biti potrebni čitavi deceniji kod dođe do ponovnog oživljavanja.

            Budući da je naša zemlja otvorena i prema Istoku i prema Zapadu, može ona nesumnjivo biti interesantna kao mjesto na kojem se ukrštavaju razni utjecaji. No, što je možda još važnije za problem o kojem govorimo, svi se ti utjecaji u nas prelamaju u jednoj specifičnoj strukturi, koja izrasta iz naše revolucije, a u svijetu je poznata kao jugoslavenski put u socijalizam. Zbog toga, što je logično, i sama suprotnost o kojoj je riječ porima kod nas specifičan oblik.

            Ako i dalje ostanemo na nivou općih modela ili uzora i ako samo pokuštamo osvijetliti i sagledati njihovu suprotstavljenost, onda ćemo se brzo uvjeriti da je ona u našim rukama svjesno potencirana. Naše kretanje ima takav oblik koji zaoštrava ovu kontroverzu i stoga nam se čini da je bitna suprotnost naše epohe sadržana u opreci koja postoji između birokratizma i samoupravljanja. U birokratskom društvu sve većoj racionalizaciji organizacije odgovara sve veći idiotizam pojedinaca. U samoupravnom društvu slobodan razvitak svakog pojedinca uvjet je slobodnog razvitka za sve.

            Na konkretom empirijskom planu govorimo o opreci između činovnika (eksperta) i slobodne ličnosti.

            Činovnik (funkcionar) vrši funkciju. On funkcionira bez mržnje i ljubavi. Idealan je tip ovakvog “aparatčika” onaj koji je uspio da potpuno “stavi u zagrade” sve ljudsko i da djeluje precizno poput stroja. Najveće savršenstvo ovakvog funkcioniranja postigli su uzorni članovi SS organizacije. Njihov glavni argument pred sudom za ratne zločine jest pozivanje na razliku koja postoji između odgovornog lidera i neodgovornog birokrate. Za birokratu postoji samo pitanje, da li je tačno izvršio zadatak, to jest, da li se potpuno uklopio u ritam mehanizma, da li je adekvatno izvršio svoju funkciju (problem Eichmann).

            Ovom birokratskom upravljanju od strane drugog mi suprotstavljamo samoupravljanje. Stvaramo viziju društva u kojem će se čovjek postepeno oslobađati od zhapreka, koje sputavaju njegovu samosvojnost i slobodu. Otvaramo perspektivu koja će omogućiti da se ličnost postepeno izdvaja iz parcijalnih uloga za koju je prikiva uloga rada i da tako postane cjelovita. To znači da težimo takvoj situaciji, u kojoj ljudi dakako neće prestati da vrše razne funkcije, ali će međusobno prvenstveno komunicirati kao ljudi, a ne kao sastavni djelovi mehanizma, u kojem vrše funkciju u skladu s onim što se od njih očekuje.

            Ukratko, riječ je o nastojanju da funkcionara zamjeni ličnost.

            Da je ovo bitno, može se i empirijski dokazati, jer istinsko samoupravljanje postoji samo u onim radnim i životnim zajednicama, gdje ljudi komuniciraju kao ličnosti, to jest gdje se bitna pitanja pošteno i odgovorno rješavaju. Tamo gdje pojedinci samo preuzimaju uloge upravljača i gdje prema tome djeluju prije svega kao sastavni dijelovi aparata, nitko se bitno ne mijenja, jer se i u njih nužno razvijaju birokratske osnove.

            Međutim ovdje je moguć prigovor, i to u okviru iste one sheme, koju smo stavili u osnovu našeg izlaganja. Može se naime poći od teze, da se u društvu etape stvaralaštva izmjenjuju s etapama rutinizacije, i u skladu s ovim može se pretpostaviti da smo mi u Jugoslaviji ušli u etapu institucionalne materijalizacije ideje. To znači da nam više nije potrebna slobodna, nesputana ličnost, već su nam potrebni ljudi kao nosioci tačno odeređenih funkcija. Ako je skica gotova i ako smo se složili da je treba ostvariti, onda je potrebno da se na njenoj osnovi razradi čvrsta organizacija, da se podjele uloge i da se bez diskusije pređe na posao. Sama situacija zahtijeva od ljudi da se priviknu na “određene jedinice ponašanja koje se ponavljaju”. Tačno se na primjer zna, šta spada u “američki način života” i u skladu s ovim od ljudi se traži da igraju svoje društvene uloge onako kako se to od njih društveno očekuje. Na sličan način postupa se u svakom društvu, koje smatra da je ostvarilo svoju revoluciju i da se nalazi u fazi stabilizacije na dostignutim pozicijama.

            Iz ove teze u našim uvjetima moguće je izvesti slijedeća dva glavna alternativna zaključka:

            1. u cilju brzog napretka treba učiniti sve što je potrebno kako bi slobodnim djelovanjem ekonomskih zakona nedisciplinirane mase naroda što prije prošle kroz surovu školu naučne organizacije rada bez čega nema visokog standarda, pa prema tome ni socijalizma.

            2. staljinizam je nuždan oblik političke organizacije u privredno zaostalim socijalističkim zemljama, koja nisu prošla kroz stadij razvijene građanske demokracije.

            Oba ova zaključka svode se u biti na isto: na stvaranje moćne organizacije, u kojoj će snaga kompleksnog rutinskog rada biti praćena sve manjom slobodom ličnosti.

            Pošto smo navedenu tezu na ovaj način rasčlanili i sveli na njenu osnovu, jasno nam je da je ona za nas principijelno neprihvatljiva. No, ona zato nije prestala postojati kako u odnosu na društvo, tako isto i u odnosu na svakog pojedinca, u čemu i jest bit ovog razmatranja. Čovjek je načelno protiv birokracije, za slobodu, no u stvari “duša se grči u strepnji da se ne bude ispuštena; ona se uvlači u biroe, odjelenja, pregrade”.

            Jasno nam je da prijelaz od funkcionara, koji se skriva iza aparata i organizacije prema slobodnoj ličnosti, koja smjelo djeluje i snosi odgovornost, jest neophodan uzor u našem kretanju naprijed.

            No tehnički proces sve više učvršćuje mrežu sveopće zavisnosti i potlačenosti. Kako, na koji način stvarati osnovu za prevladavanje ovih dviju dijametralno suprotnih tendencija našeg vremena? Ovo je bitno pitanje, koje se nikako ne može zaobići u diskusiji o problemu, koji je sadržan u naslovu ovog izlaganja.