Nema sumnje da njihova naivnost i nesigurnost olakšava tvorničkim upraviteljima održavanje discipline, no mladi radnici preferiraju se i iz drugih razloga. Žene se najčešće otpuštaju s posla kad navrše dvadeset i petu godinu, s obrazloženjem da su suviše stare i da njihovi prsti nisu više vješti. Ova praksa je vrlo efikasan način da se smanji broj majki na platnim listama.

            Radnice Cavite ispričale su mi strašne priče o trudnim ženama koje su prisiljene raditi do dva sata iza ponoći, unatoč pritužbama kontrolorima, o ženama koje su radeći u pogonima peglanja rađale djecu s opekotinama na koži, o ženama koje su, zbog rada na modeliranju plastičnih kućišta za bežićne telefone, rađale mrtvorođenčad. Slučajevi za koje sam čula u Caviti dio su priča, koje tiho i s istim užasom koji sam vidjela dok smo pričali o Carmeliti Alonzo, pričaju radnice iz zone. Neke od priča možda su i izmišljene – kao dio strahom poticanih legendi – no o zlostavljanju trudnih žena u izvoznim proizvodnim zonama ima više nego dovoljno dokaza, i problem seže puno dalje od same Cavite.

            Zbog toga što većina zonskih poslodavaca želi izbjeći plaćanje naknada, potpisivanje bilo kakvog rasporeda ili pružanje bilo kakve radne sigurnosti, majčinstvo je “kazna božja” u ovim zonama ružičastih formulara(obrazac koji radniku uruče kad dobije otkaz, op. pr.). Studija odbora za ljudska prava, koji je postao temeljna institucija za žalbe za sindikate NAFTA-e, otkrila je da se žene koje se natječu za posao u meksičkim maquiladoresima moraju podvrći i testu na trudnoću. Istraživanjem koje je obuhvatilo investitore poput Zenitha, Panasonica, General Motorsa, i Fruit and Looma, ustanovili su da “odbijaju zapošljavanje trudnih žena. Štoviše, ustanovili su da poslodavci iz maquiladoresa šikaniraju i otpuštaju trudne radnice”. Također su otkrili da se nekorektnim postupcima pokušava potaknuti radnice da sam daju otkaz: trudne žene morale su raditi u noćnim smjenama, ili ekstremno dugo prekovremeno, bez naknade, ili raditi fizički prenaporne poslove, nisu smjele izostajati s posla zbog odlaska k lječniku, a sve to je dovodilo do pobačaja za vrijeme rada. “Na taj način, trudna radnica prisiljena je birati između zdrave, do termina donesene trudnoće i zadržavanja svog posla.”

            Bilo je izvješća i o drugim metodama izbjegavanja troškova i odgovornosti zbog zapošljavanja radnica-majki, koje variraju od zone do zone. U Hondurasu i El Salvadoru hrpe smeća u zonama prepune su praznih kutija od kontracepcijskih tableta prikupljenih s podova tvorničkih hala. U isvješćima iz honduraških zona bilo je slučajeva kad su tvornički upravitelji vršili pritisak da žene izvrše abortuse. Iz meksičkih maquiladoresa dolazi priča o tome da žene, na krajnje ponižavajuć način – mjesečnim pregledom higijenskih uložaka, moraju dokazivati svoje menstrualne cikluse. Radnice drže na 28-dnevnim ugovorima – toliko traje prosječan menstrualni ciklus – što olakšava postupak otpuštanja radnica čim se primjeti trudnoća. U zoni Sri Lanke, jedna je radnica, govori izvješće, bila tako užasnuta mogućnošću gubitka posla nakon poroda, da je vlastito novorođenče utopila u zahodu.

                                                                      Ulomak iz kultne knjige Naomi Klein - No logo