Samorealizacija, jednakost i sloboda

Zagorka Golubović

Prvi i osnovni uvjet za ostvarenje slobode - sloboda za sve, a ne samo za izvrsne članove društva - jeste realizacija društvene jednakosti među ljudima, ili rečeno u obrnutom smislu, ukidanje društvene nejednakosti , što se javlja kao niz objektivnih prepreka i nemogućnosti za sve one članove društva koji pripadaju deprivilegiranim klasama, ne samo da razviju i iskažu svoje ljudske potencijale već i da osiguraju minimalne uvjete ljudske egzistencije. Govoriti, stoga, o slobodi u društvima gdje vlada princip društvene nejednakosti, znači prihvatiti kao normalnu podijelu ljudi na „slobodne“ i „neslobodne“, jer je u takvim društvima i sloboda privilegija određenih klasa i pojedinaca.

Osnovna razlika između građanskih i socijalističkih društava upravo se sastoji u tome što u socijalizmu ova dva principa – jednakost i sloboda – moraju ići zajedno, što kvalitativno mijenja i sam smisao slobode. Tada sloboda nema usko pravno i političko značenje (sloboda kao pravo da se slobodno govori, piše, udružuje i bude zakonom zaštićen pojedinac kao građanin države) - već dobija mnogo dublji i širi smisao, pretvarajući se u mogućnost i zahtjev za samorealizacijom čovjeka.

Građansko društvo može prihvatiti samo prvi smisao slobode – politički - jer on pod svaku cijenu ne implicira društvenu jednakost svih građana već se zadovoljava jednakim pravima u okviru elitnih slojeva, tj. onih kojima je dostupan pristup građanskoj kulturi (novine, časopisi, nauka, umjetnička dijela i sl.). Ono je nesposobno čak i da proglasi drugi smisao slobode – ljudski –jer bi protivriječilo nekim temeljnim principima na kojima počiva (princip slobodnog sticanja i zaštite privatnog vlasništva , i sa tim tijesno povezano, shvaćanje da su ljudi „po prirodi“ nejednaki i da od toga zavisi tko će u društvu zauzeti koje mjesto u hijerarhiji).

Princip samorealizacije čovjeka pretpostavlja društvenu jednakost i takve društvene uvjete u kojima se ovaj zahtjev može ostvariti ne samo za neke već i za sve članove društva; socijalizam koji formulira ovaj princip bitno se se suprotstavlja društvima koja toleriraju postojanje privilegiranih i deprivilegiranih slojeva. Stoga je pitanje o društvenoj jednakosti probni kamen socijalističkog društva, i može se reći, njegovo glavno iskušenje.

Javljaju se, međutim, dvije verzije tumačenja društvene jednakosti, odnosno zahtjeva za ukidanjem društvene nejednakosti. I jedna i druga predstavljaju modifikaciju radikalnog zahtjeva za ostvarenjem društvene jednakosti.

Prva verzija vrši modifikaciju principa jednakosti na taj način što „dokazuje“ da postoji „prirodna nejednakost“ među ljudima; druga što opravdava nejednakost koja nastaje iz rezultata rada. U prvom slučaju dozivaju se u pomoć, „biološki dokazi“, u drugom „društveni interesi“, a u stvari, i u jednom i u drugom slučaju ovi se „dokazi“ uzimaju kao apriorne istine, ne ispitujući njihovu prirodu i težinu.

Kako, dakle, stoji sa tim „dokazima“ koji nas treba uvijeriti da radikalni zahtjev za društvenom jednakošću predstavlja utopiju?

Pođimo od „prirodne nejednakosti“. Notorna je činjenica da se ljudi među sobom razlikuju ne samo po svojim osobinama, već i po svojim sposobnostima, temperamentima, interesima. U tom smislu ljudi nisu jednaki, tj. nisu uniformirani. Ali kad se ovo tvrdi to je nešto sasvim drugo, nego kad se „dokazuje“ da su ljudi po prirodi nejednaki, tj. jedni se rađaju kao sposobni, a drugi kao nesposobni: što dalje implicira: da su jedni predodređeni da budu vođe, elita, a drugi vođeni, masa, itd. (mogli bismo ići i dalje, izvodeći što iz ovog slijedi, što je u društvenim teorijama i odnosima sasvim dobro poznato.)

Doista se jedni ljudi rađaju sa većim kvcijentom inteligencije, sa izrazitim sposobnostima za djelotvornu akciju i kreaciju od drugih; jedni rođenjem donose takve dispozicije koje ih - pod za to povoljnim uvjetima - pasiviziraju, čine nezainteresiranima za aktivnije sudjelovanje u društvenim i kulturnim procesima; drugi stižu na svijet sa znatno umanjenim sposobnostima za razumjevanje onog što se oko njih zbiva i - pod povoljnim okolnostima za to - otupljuje njihov intelekt i zakržljavaju njihove potencije. Sve bi to empirijska analiza mogla svakako da dokaže. Ali suštinska analiza mora postaviti pitanje o uzrocima „prirodne nejednakosti“ individua, da ode iz deskripcije i da dovede u pitanje urođenost takvih fundamentalinh razlika.

Moderna psihologija, koja se mnogo bavi problemima rane socijalizacije, i na toj osnovi objašnjava strukturu ličnosti pojedinca, može pružiti dokaze protiv teze da su nejednake fundamentalne sposobnosti individua rezultat „nejednake biološke prirode čovjeka“, kao njihova urođena, nepromjenjiva svojstva. Problem biološkog, i tkz. „socijalnog naslijeđa“ ovdje se tijesno povezuje, pa se pokazuje da mnoge tkz. prirodne nejednakosti neđu ljudima nastaju kao rezultat prenošenja izvijesnih socijalno učvšćenih dispozicija, u zavisnosti od društveno-kulturnih uslova u kojima se dijete rađa i u kojima su, najvjerojatnije, živili i njegovi roditelji (a često i dalji preci). Uslovi dijeteta u ovoj porodici zavise, prije svega, od toga kojoj društvenoj klasi ona pripada i kakve joj društvene i kulturne mogućnosti stoje na raspolaganju. U tom spletu činilaca roditelji se javljaju kao kanal socijalno „nasljeđenih“ osobina i sposobnosti (odnosno nesposobnosti), jer, s jedne strane, reflektiraju socijalne prilike pod kojima su se oni sami formirali, a s druge, u vidu utvrđenih osobina, navika, sklonosti, što ih prenose na djecu kao određeni potencijal osobnosti i na taj način, pružaju im primarni okvir u kojem će dispozicije djeteta biti gušene.

Kad bi se takav proces promatrao kroz niz generacija, mogo bi se utvrditi da takve bitne razlike među ljima – kao što su, na primjer, izrazita kreativna sposobnost u jednim i odsustvo svake kreativnosti kod drugih, ili visok stupanj samostalnosti i zainteresiranosti da se postupa prema vlastitim principima, nasuprot potpunom odsustvu samostalnosti i zainteresiranosti da se formira samostalno „ja“ – nastaju povijesni, kao rezultat različitih društvenih i kulturnih prilika u kojima se indivdue formiraju, bivajući prinuđene da žive u određenim uvjetima. Jer kako bismo drukčije objasnili da je daleko veći broj sposobnih, inteligentnih, kreativnih pojedinaca uvijek bio među elitnim slojevima društva, dok su u nižim slojevima takvi bili izuzeci. Osim ako ne prihvatimo gledište da je elitizam nešto što je urođeno, a tu već prijeti opasnost da biologiziramo društvo i društvene podjele, što je u modernoj nauci već odavno odbačeno.

Drugim riječima, naslijeđene razlike u bitnim ljudskim svojstvima mogu se objasniti razlikama nastalim u povijesnim okolnostima koje podvajaju ljude različitim životnim uvjetima, što se zatim, akumulira kroz niz generacija i javlja kao „nasljeđene“ osobine potomka. Pripadnost različitim klasama implicira da se kod jednih postiže pozitivni potencijal, dok se kod drugih potencije permanentno frustriraju, što u povijesnoj perspektivi daje kao rezultat: akumulaciju većeg broja sposobnosti u redovima privilegiranih slojeva, i obrnuto, akumulaciju ograničenih sposobnosti kod deprivilegiranih. Na taj način, društvena nejednakost se akumulira i na potomstvo prenosi kao „prirodna nejednakost“. Ne treba ni dokazivati da će dijete iz sredine u kojoj su njegovi preci kroz generacije pripadali višim kulturnim slojevima, donijeti na svijet bogatiji ljudski potencijal, od dijeteta čiji su preci, u drugoj povijesnoj liniji bili isključivo nosioci fizičkog rada, lišeni čak i elementarne kulture. (Tu treba tražiti odgovor na pitanje i o samoreprodukciji slojeva, kao i inteligencije, jer su djeca iz nižih slojeva u nadmetanju s djecom iz viših, već na startu pogođena, budući da su lišena tog pozitivnog „socijalnog naslijeđa“ koje im omogućuje da sa manje napora dostignu bolje rezultate u procesu školovanja. Ali tu leži, također probni kamen socijalizma kao humanijeg društva, koje mora društvenim mijerama i sredstvima pomoći da se zaobiđe ova povijesna nepravda). Prema tome, ono što se naziva „prirodna nejednakost“, i što nitko ne može empirijski pokrenuti, u krajnjoj liniji rezultat je dugotrajnog djelovanja društvene nejednakosti, te se i može rješavati samo ukidanjem izvora iz kojeg nastaje. (Ovim se ne tvrdi da će biti ukinute sve razlike među ljudima, pa čak i u smislu manje ili više razvijenih izvijesnih sposobnosti; već se samo pretpostavlja da će sa ukidanjem društvene nejednakosti biti ukinute podjele ljudi na sposobne i nesposobne, jer povoljne društveno-kulturne prilike za sve članove društva mogu postići kod svakog člana razvijanje nekih sposobnosti do određenog stupnja. A svijet u kojem će živjeti ljudi različitih sposobnosti svakako će izgledati sasvim drukčije nego ovaj u kojem se jedni rađaju kao sposobni, a drugi moraju prihvatiti svoj položaj „manje vrijednih“ kao „prirodni“ zakon).

Kakve su društvene implikacije ovog tumačenja „prirodne nejednakosti“ među ljudima? Ovakvo shvaćanje pretpostavlja da sa suštinski izmjenjenim društvenim prilikama – ako se sve društvene i kulturne vrijednosti učine dostupnim svim članovima društva – bez privilegija i prava na veće učešće u distribuciji društvenih i kulturnih dobara, bilo po liniji naslijeđenih titula ili društveno osvojenih položaja na vrhu, „prirodna nejednakost“ se pretvara u prirodne razlike u karakteristikama, sklonostima i u posjedovanje različitih sposobnosti, ne svrstavajući unaprijed nijednog pojedinca u grupu inferornih (osim mentalno nerazvijenih i poremećenih osoba, koje, također treba tretirati kao medicinske slučajeve, a ne kao manje vrijedne u društvenom smislu).

Dakle, upravo radikalni zahtjev za ukidanjem društvene nejednakosti može riješiti i problem „prirodne nejednakosti“ i time učiniti dijelotvornim samorealizaciju čovjeka kao princip socijalizma. I obrnuto, „dokaz“ o „prirodnoj nejednakosti“ koji se upotrebljavaju kao argument protiv radikalizacije zahtjeva za ukidanjem društvene nejednakosti je sofizam petio principi, jer se ne provijerava početna pretpostavka i ne traže uzroci same pojave.

Opravdavanje društvene nejednakosti na osnovu rezultata rada također je povezano sa bijegom od toga da se postavi pitanje kako i zašto dolazi do različitih rezultata rada, na čemu se zasnivaju veoma važni pogledi društvene nejednakosti: nejednaka distiribucija materijanih dobara, nejednake mogućnosti sudjelovanja u kulturi (prije svega, u procesu obrazovanja)  i nejednakosti uvjeta za dostizanje određenih društvenih položaja (čak i u građanskom smislu, u vidu društvene pokretljivosti). Jedan od uzroka različitih radnih doprinosa individua jest i ono o čemu je naprijed raspravljano, tj. reprodukcija društvene nejednakosti preko akumuliranih „prirodnih nejednakosti“, pri čemu individue rođene u povoljnim društvenim prilikama imaju znatno više uvjeta da se bolje pripreme za svoje djelatnosti i profesije i da postižu bolje radne rezultate. Drugi razlog je, međutim, sasvim drugačije prirode i proizlazi iz voluntarističke procijene vrijednosti rada, ne kao stvarnih rezultata rada pojedinaca, već kao vrsta djelatnosti, prema kojima se ljudske aktivnosti hijerarhiski svrstavaju i vrednuju- ne prema njihovoj društvenoj važnosti (jer za opstanak svakog društva proizvodni radnici su uvijek važniji od političara!), već prema društvenoj poziciji koju određena djelatnost implicira (te, prema tom principu, što je društvena pozicija, povezana sa određenom djelatnošću, na višoj ljestvici, to je i „radni rezultat“- koji se vrednuje apstraktno, nezavisno od realnog i konkretnog rezultata koji se stvarno postiže (jer kako bismo objasnili da šef biva nagrađen, nezavisno od gubitka radnog kolektiva, dok radnici primaju umanjen dohodak; ista analogija bi se mogla istaći i u oblasti politke, u kojoj za neuspjehe ne plaćaju ceh oni koji su na vrhu, već oni koji nemaju nikakvog udjela u „političkim greškama“ koje se naprave.) - a priori procijenjen kao vrijedniji).

I najzad, samoreprodukcija društvenih slojeva, što već unaprijed predodređuje u većini djece seljaka i radnika da će većina ostati u granicama tih slojeva i da će se moći osposobiti samo za neka zanimanja – obično ona koja su na nižoj hijerarhijskoj ljestvici – perpetuira društvenu nejednakost, a time i ograničen okvir u kojem će pojedinci iz tih slojeva moći razvijati svoje sposobnosti, proširivati svoje obrazovanje i uspješnije se pripremati za napredovanje na društvenoj ljestvici zanimanja i društvenih položaja.

Ako se, dakle, pokuša doći do korijena značenja društvenih razlika koje nastaju „na osnovu rezultata rada“, mora se suočiti sa ovim implikacijama. A budući da su i u socijalizmu ovim razlikama uglavnom pogođeni pojedinci iz seljačkih i radničkih slojeva, i nadalje se cementiraju povijesno nastale „prirodne nejednakosti“ i tako se krug zatvara.

Očigledno je da dokle god postoji društvena nejednakost među ljudima i slojevima, sloboda ostaje privilegija – bilo određene klase, grupe ili energičnijih pojedinaca koji uspijevaju da je pridobiju. Ona još nije postala opći i fundamentalni uvjet za ljudsko življenje.

2 .

Sloboda shvaćanja u širem ljudskom ( a ne usko-političkom) smislu vezuje se za princip samorealizacije osobnosti i ostvarenja ljudskih uvjeta života. Već iz takve odredbe slobode proizlazi da nije riječ o slobodi samo nekih, izuzetnih pojedinaca (Često se i intelektualci zauzimaju , prije svega, za vlastitu slobodu, postavljajući zahtjev za slobodom stvaralaštva u kulturi; mislim, međutim, da prvi zahtjev svakog pravog intelektualca mora biti ostvarenje slobode da se ljudski živi i poštuje ljudsko dostojanstvo svakog čovjeka, što je mnogo općenitije i fundamentalnije od slobode stvaralaštva u kulturi, jer se odnosi na sve članove društva, a ne samo na one koji već imaju privilegiju da budu stvaraoci kulture. Ako se taj zahtjev ne postavi može se paradirati slobodom stvaralaštva, da bi se izbjeglo da se vidi prava ljudska stvarnost za sve one koji nisu kulturni stvaraoci.), već o slobodi kao načinu života svake individue. Može se reći da se ovdje pojam slobode uzima u smislu „sloboda za“, a ne u ograničenom smislu „slobode od“ (kako tu razliku pravi Fromm).

U ovom shvaćanju slobode kao principa društvene zajednice leži kvalitativna razlika između buržujskog, građanskog društva i društvene samouprave.

U građanskom društvu sloboda se shvaća, prije svega kao pravo da se garantira zakonitost i sloboda od prinude, represije, da se zaštite građanska prava u smislu autonomije građanina. Drugim riječima, građansko društvo ne može otići dalje od garantiranja prava pojedincima da ne budu proganjani za svoje mišljenje iznijeto pismeno ili usmeno i da ih zaštiti od samovolje države, u onim granicama u kojima oni kao građani moraju biti slobodni da mogli participirati u građanskom društvu. (Naravno, ovo je velika tekovina građanskog društva koju ne treba potcjenjivati, a to nije ni namjera ove rasprave.) Međutim, građansko društvo se tu zaustavlja, jer buržoaska revolucija proklamira slobodu građana, a ne potpuno ljudsko oslobođenje individua. Ono i ne stvara osnovne pretpostavke za potpuniju ljudsku emancipaciju, jer se temelji na ekonomskoj ( pa prema tome i šire društvenoj) nejednakosti pojedinaca i klasa i na eksploataciji i antagonizmu klasnih interesa. Stoga građansko društvo i ne može podsticati slobodu u dublje humanom smislu – slobodu da ljudi stvaraju uvjete vlastitog života i da suvereno o njima odlučuju. (Zato se i zahtjev za samoupravom kao zajednicom slobodnih ljudi, pretvara u zahtjev za „participacijom u upravljanju“, što ne izlazi iz okvira građanski shvaćanje slobode , jer ne dira u osnovne tekovine građanskog društva, već se upravo uklapa, kako ističu neki pripadnici „lijevice“, u program integracije u postojeći sistem.)

Sloboda shvaćana u smislu mogućnosti da se čovjek nesmetano razvija kao ljudsko biće i oslobađa sav svoj ljudski potencijal, u takvim društvima i kulturnim uvjetima koji bi to poticali, a ne spriječavali, jeste kvalitativno novo određenje slobode što se javlja kao cilj socijalističkog društva, u ime kojeg se izvode socijalističke revolucije, i u ime čega se i danas istrajava na socijalističkim idejama i pokretima, usprkos drugačijeg iskustva praktičnih rezultata u zemljama socijalističkih sistema.

Socijalističko društvo koje kao svoj princip prihvaća samoupravu ne može se odreći dva bitna preduvjeta za ostvarenje samoupravnog društva: društvene jednakosti i slobode  shvaćene u gornjem smislu (naravno, ostvarenje slobode u smislu garantiranja osnovnih građanskih prava, prvi je korak ka postizanju šireg obuhvata slobode).

Među paradokse sa kojima su se suočili socijalistički sistemi – koji nisu iza sebe imali veće konstituirane građanske institucije i tradiciju građanske demokracije -  bio je i paradoks neostvarenih građanskih prava usporedno sa socijalističkim zahtjevima za ostvarenjem onih ljudskih prava koja daleko nadilaze građansko društvo. Zato se i dogodilo da se fundamentalni princip komunističkog društva: „sloboda pojedinca je uvjet slobode za sve“  preokrene u „slobodu bezličnog kolektiva“ i „žrtvovanje pojedinačnih interesa u korist društva“. U tom kontekstu  sva građanska prava proglašena su za buržujsku predrasudu, i umjesto da se preko ostvarenja tih prava gradi most za potpuniju emancipaciju čovjeka, ona se potpuno odbacuje, a sa njima i pravo individua da se bore za svoju slobodu. Stoga je u socijalističkim društvima danas pitanje građanskih sloboda još uvijek aktualno, i kad se ono postvalja ne čini se to zato što se time završava borba za ljudsku emancpaciju, već zato što bez toga ne može ni početi.

Nepristajanje da se priznaju elementarna građanska prava, bez kojih nema slobode ni u najograničenijem smislu, zamjenjuje se tezom o nepristajanju da se ostane na tekovinama građanskog društva (kad se kaže: socijalizmu građanska demokracija ne može biti cilj – što je točno – ali se, pri tom, zaboravlja, da se bez elementarne građanske demokracije kao osnovnog sredstva ne mogu stvarati ni temelji za samoupravu , jer, prvo, građanska demokracija garantira osnovnu sigurnost ljudima, osposobljavajući ih na taj način da u njoj participiraju, i drugo, ona izrađuje institucije u kojima se moraju poštovati bar osnovni principi demokracije, što je također dobra „osnovna škola“ u kojoj se ljudi uče da se koriste slobodom). I obrnuto, zauzimanje za to da budu zagarantirana elementarna građanska prava, što je uvjet za slobodnu participaciju u samoupravnom društvu, proglašava se za opredjeljenje za građansko društvo. (Valjda je ovaj zaokret potreban da bi se opravdala represija, jer se u principu ne može objasniti da inzistiranje na razvijanju samoupravljanja zahtjeva pojačanu represiju).

Istovremeno, sve se češće pravda kao društveni izraz ljudskog prava na jednakost i slobodu, zamjenjuje zakonitošću, pa se prema kriteriju zakona (zaboravljajući da je zakon bitna kategorija države, a da je država neminovna institucija klasnog društva) ocjenjuje što je društveno dopušteno, a što nije, umjesto da zakon bude samo sredstvo za što uspješnije približavanje društvu socijalne pravde.

Budući da je zakon – kao pravni izraz snage vledajuće klase i države kao njene institucije – bitno u protivnom prema slobodi kao ljudskom atributu (zakon može štititi samo izvijesna prava koja ulaze u pojam „propisane slobode“ od strane države), inzistiranje na zakonitosti implicira da se mora doći u sukob sa nekim bitnim principima socijalizma, kao što su ovi naprijed spominjani: jednakost i sloboda (uzmimo samo termine koji su u upotrijebi: zakonito i nezakonito bogaćenje, ograničavenje prava ljudi kao građana „u interesu sigurnosti države“ i sl.).

To ne znači da sloboda trpi samo anarhiju u njenom laičkom smislu. Ali, zaboravlja se da između anarhije i zakona kao oruđa države postoji široka ljestvica mnogo prikladnijeg društvenog ponašanja i kontrole, kao što je, na primjer, slobodno i odgovorno odlučivanje subjekta organiziranih asocijacija i sl. što pretpostavlja da ostaje mnogo više prostora za individualnu i grupnu inicijativu i slobodu, nego kad se procjena o „mogućem“ vrši iz jednog ili nekoliko centara. Tako bi se „organizirana sloboda“ u odgovarajućim asocijacijama, mogla javiti kao altenrativa klasičnim oblicima prisile, preko kojih iščezava sloboda kao atribut života svakog člana društva i ostaje samo u svojim najužim i najogorčenijim vidovima - uvijek kao privilegija samo nekih.

U razmišljanju o slobodi neophodno je istaknuti ova različita znaačenja, da bi se razumjelo što znači kada pojedina društva tvrde da poštuju slobodu kao način ponašanja svojih članova, što samo po sebi ne mora biti lažna izjava, ali može označavati jako različite stvari. Stoga, dokle god ne raščistimo za koga jedno društvo garantira slobodu i kakvu slobodu dozvoljava, ne možemo suditi o stupnju humanosti postignutom u tom društvu.