Nekoliko teza o destruktivnoj, konformističkoj i stvaralačkoj ličnosti

Miladin Životić

Socijalizam je društvo koje društvenu moć predaje osobi, društvo koje može postojati samo ako izgradi osobu koja svojom inicijativom i stvaralaštvom postaje izraz opće društvenih potreba i vrijednosti.

Društvo koje gradi samoinicijativnu stvaralačku osobu naslijeđuje dva tipa osobnosti koje moraju prevladavati - destruktivnu i konformističu. Destrukcija i konformizam dva su osnovna oblika iskazivanja onog društvenog bića koje je tako organizirano da je u njemu čovjek oruđe kojim se upravlja. Ta pozicija čovjeka, pozicija oruđa kojim upravljaju od čovjeka otuđene društvene sile izaziva pojavu destruktivne i konformističke jedinke.

Socijalistički humanizam jest zahtjev za radikalnom promjenom položaja u kojem je čovjek oruđe; kad razvoj osobe, kad izražavanje stvaralačke inicijative osobe postane cilj, socijalizam postaje moguć, jer osnovna je pretpostavka socijalizma - da je to društvo čije vrijednosti i norme grade, sobom nose i izražavaju autentične, neponovljive, stvaralačke osobe. Tek društvo koje omogućava i forsira adekvatno ispoljavanje ljudskih energija onemogućava pojavu destruktivnih oblika ljudskog ponašanja, pojavu destruktivne reakcije ljudske prirode na neljudske, neadekvatne uslove egzistencije, uslove u kojima je čovjek kreatura objektivnih uslova, a ne kreator vlastitog života.

Socijalizam kao borba za stvaralačku, neponovljivu, samodijelatnu osobu jedino je riješenje od osnovnih viđenja ispoljavanja čovjekovog otuđenja - destruktivne osobnosti.

Često zastanemo ogorčeni i zbunjeni pred sve češćim pojavama oživljavanja poznatih zločinačkih nacističkih ideja i stavova, pred pojavom neonacizma. Sa krahom fašističkih država nazicam nije definitivno pokopan. Kako poslije genocida, plinskih komora i drugih masovnih zločina može biti onih koji se ponovno vraćaju nacizmu?

Odgovor na ovo pitanje identičan je s odgovorom na pitanje kako i zašto postoji destruktivna ljudska priroda. Nacizam je našao ljude koji će ga sprovoditi zato što je izrastao iz destuktivnih oblika ispoljavanja ljudske prirode.

Nacistička destruktivna ličnost jedan je, najekstremniji oblik ispoljavanja beznačajnosti ljudi: samo je čovjek, duhovno prazan, čovjek u kojem je ubijena ljudskost, ubijena mogućnost adekvatnog ispoljavanja njegovih energija mogao ubijati druge ljude. Nije nimalo slučajno što su nacizam nosili ljudi s  jakim ispoljavanjem osobne beznačajnosti. Sadističko ispoljavanje ljudske poremećenosti, potreba za tiranijom i ubijanjem drugih samo je jedna strana ljudske destruktivnosti; druga je strana - vlastito ništavilo, individualna duhovna pustoš i pataloško predavanje vlastitog bića vlasti drugog, vlasti autoriteta, političke ili vojne organizacije, „viših sila“ svih mogućih oblika. To je predavanje kod nacista bilo bespogovorno - ljudi su postali bezlični dio jedne autoritarne cijeline.

Vlastita ništavilost, osobna beznačnost, gubitak samosvijesnosti  i osobne slobode predavanjem sebe tiranskim silama natkompezirali su se tiranijom drugih. I bespogovorna disciplina prema autoritarnim silama i destruktivna natkompenzacija izraz su jedne iste suštine - društva u kojem pojedinac nije osoba, društva u kojem se pojedinac izgubio ili se nikad nije ni našao kao generičko društveno biće, tj. takvo biće koje svojim inicijativom, koje osobnom djelatnošću može graditi društvene vrijednosti.

Čovjek - oruđe u rukama otuđenih društvenih sila uvijek je potencijalno destruktivan, jer je destrukcija oblik poremećene reakcije na vlastitu izgubljensot humanih dimenzija egzistencije. Destruktivni ljudski tip, s potrebom da drugog pretvori u objekt poremećenih rušilačkih nagona nastao je kao rezultat dijelovanja onih sila otuđenja koje su tu osobu ostavile duhovno praznom i beznačajnom, koje su je ostavile na duhovnom nivou mase kojom vlada totalitarna sila.

Takav ljudski materijal može na neljudskost svog položaja reagirati različitim vidovima destruktivnosti. Sociološka istraživanja suvremenih kapitalističkih zemalja konstatiraju s porastom slobodnog vremena i porast delikvencije i kriminala, jer jedinka otuđenog društva ne može ostati sama sa sobom, ne može se baviti autonomnim izgrađivanjem, ona za to nema slobodnog prostora, te destruktivno ispoljava  društvenu izgubljenost, destruktivno reagira na svoju potčinjenost heteronomnim silama.

Sve dotle dok suvremeno društvo ne prođe putem radikalne rekonstrukcije svoje strukture, takve rekonstrukcije u kojoj će društvo bogatih osoba biti osnovni cilj razvoja društva, sve dotle postoje opasnosti o kojima je John Dewey točno pisao: „Ne ugrožava našu demokraciju - pisao je Dewey u doba pojave fašizma u Njemačkoj - to što postoje neke totalitarne države. Nju ugrožava to što i u našim stavovima, i u našim ustanovama postoje uslovi koji su u tim zemljama doveli do pobjede grubog autoriteta, do discipline i zavisnosti od vođa. Bojno je polje prema tome i ovdje, u nama samima i u našim ustanovama“ ( u dijelu Freedom and Culture). Od vremena kad je Dewey ovo napisao to se bojno bolje samo proširilo.

Destruktivne reakcije na vlastitu društvenu nemoć, na duhovnu prazninu i beznačajnost mogu se ispoljiti i ispoljavaju se na bezbroj različitih načina; suština im je uvijek ista gdje god se čovjek ne nalazi kao autentična stvaralačka osoba, nastaje mogućnost individualne i socijalne patologije.

Socijalistička rekonstrukcija društva s pomoć borbe za autentično ispoljavanje društvenih vrijednosti i normi putem nesmetanog, autonomnog ispoljavanja osobnih snaga i energija nije samo borba protiv destruktivne poremećenosti ljudske prirode, već i protiv konformističkih deformacija ljudske osobnosti.

Konformistička se osobnost nalazi „na sredini“ između destruktivne i stvaralačke: ona ne ruši, ali i ne stvara, ona se samo pasivno potčinjava „višim silama“, silama od kojih zavisi i koje ne može kontrolirati. Konformizam je adekvatno uklapanje u neadekvatne, nehumane uvjete života, organiziranje vlastitog života kao standarda, statističkog prosjeka, pretvaranja svoje osobnosti u ego, kreaturu postojećih institucioniranih društvenih sila i odnosa.

Poseban, naručito zaoštren vid ispoljavanja tog tipa osobnosti javlja se u onim društvima u kojima postoji hijerarhija institucioniranih oblika organiziranja ljudskog ponašanja - u birokratskim društvima. Zato se socijalizam koji prevladava sve institucije klasnog društva mora riješiti sukoba između hiperprofitnog institucionalizma i osobne inicijative u korist ovog posljednjeg.

Birokratski hiperprofitni institucionalizam rađa ili konformističko uklapanje u postojeće društvene strukture ili anarhistički bunt. Birokracija nalazi razloge postojanja u pojavama koje sama stvara; ona živi u samosvjesti da je jedini mogući regulator društvenog života, zbog toga što su ljudi u tom društvu ili konformistički inertni ili anarhistički raspoloženi, ne uviđajući, ili skrivajući da načinom kojim regulira društveno ponašanje ljudi sama stvara ljude nesposobne za samoupravljanje.

Institucijskim dirigiranjem birokracija preobraća osobno ponašanje u konformizam ili anarhiju. Birokratski način upravljanja društvom masovno uslovljava proces privatizacije ljudske osobnosti. Privatizacija je uvijek tamo gdje ne postoji polje slobode u kojem  osobnost može ispoljiti svoje stvaralačke mogućnosti. Birokracija i privatna persona uvijek koegzistiraju. Autentični socijalizam radikalno razbija tu koegzistenciju; razbijajući birokratsko dirigiranje društvenim kretanjem on razbija i bezlični konformizam, separatizam i sebičnost. Odumiranje onog sloja ljudi čija je funkcija da preko društvenih institucija upravljaju ljudima uslov je za formiranje samoincijative stvaralačke osobnosti koja jedino može biti nosilac razvoja humanog društva.

Hipertrofirana institucionalizacija društvenog života u rukama jednog sloja ljudi koji upravljaju drugim ljudima stvara jedan profil upravljača, profil subjekta društvenog kretanja koji je američki sociolog William White uspješno nazvao tipom čovjeka-organizacije. Čovjek-organizacija, institucionalizirana jedinka birokratskog društva isto je tako velika opasnost od humanizma, jer takav čovjek nije autentična osoba, nije u stanju da samostalno na sebe prima rizik odlučivanja i izbora, nije dakle stvaralački subjekt društvene prakse, već je čovjek-transmisija, čovjek ukliješten u birokratske forme društvenog upravljanja, tako ukliješten da nije u stanju vidjeti svoju nehumanu poziciju.

Suvremena birokratska društva masovno rađaju ovaj tip čovjeka-organizacije, čovjeka bez osobne inicijative, bez osobnih stavova i osobnog mišljenja. Svako društvo u kojem je karakterističan proces birokracija, procesom efektivnosti organizirane akcije guši osobnu spontanu djelatnost, guši nedirigirano ispoljavanje osobne inicijative, stvarajući tako čovjeka čija akcija ne ide van nametnutih im stereotipnih normi ponašanja.

Ovako organizirani čovjek spreman se je „založiti“ za, tj. da sprovodi samo  institucionalno nametnute stavove, one stavove iza kojih stoji postjeći društveni autoritet. Bespogovorno uspostavljanje i prenošenje direktiva znači uvijek težnju da se izbjegne osobna odgovornost za poduzete akcije.

Čovjek-organizacija zato najčešće otkazuje tamo gdje treba dignuti glas ljudskog protesta kad taj isti društveni autoritet napadne na osobno dostojanstvo čovjeka, kada se obračunava sa stavovima i mišljenjima osoba koje ne mogu i ne žele biti ljudi-transmisije, koji svojim shvaćanjima idu u raskorak sa fiksiranim i službeno dopuštenim okvirima mišljenja i djelovanja.

Konformizam čovjeka-organizacije može se ispoljiti i u oblasti teorijskog mišljenja. On se tu ispoljava uvijek na jedan i isti način - sivilom, obezličnošću misli, razradom direktiva. Tragikomična je sudbina ovakvih „mislilaca“: „teorijskim mišljenjem“ ovakvim vrstama mogu se baviti samo oni koji su u stanju da se stalno kaju i ispravljaju, ispravljaju ne po unutarnjim imperativima misli koja teži sve obuhvatnoj istini i samoispravljanju već zato što nisu dovoljno točno razradili iz vana im nametnute naredbe. Takvi ljudi-transmisije u oblasti teorijskog mišljenja mogu bez crvenila danas govoriti jedno, sutra drugo prateći tako doslijedno praktičnu nedoslijednost nadrednika i menadžera, a da se nikad ni pred kim, ni pred svojom intelektualnom sviješću ne smatraju obaveznima da objasne cik-cak linije svojih „teorijskih stavova“. Ispravno moralno samoosvješćenje ovdje se pojavi nekad, ali u obliku potpunog kraha, čak i samoubojstva.

Teorijska misao primorena je da bude servis za razradu izvana nametnutih stavova zato nikad ne može angažirati najbolje intelektualne snage jednog naroda. „Bijeg od slobode“, bijeg u idejno, vrijednosno neutralne oblasti zato pojačava intelektualni, općekulturni pad društva kojim upravljaju birokratski menadžeri. U tom društvu tehnički progres može cvjetati uz jačanje misticizma raznih vrsta, uz jačanje mističnog odnosa čovjeka prema društvenim silama koje ga okružuju. Taj misticizam samo pogoduje održavanju birokratske hijerarhije, jer na njemu birokracija i crpi snagu društvenog utjecaja.

Misticizam najčešće ide pod ruku s vulgarnim karijerizmom, jer su sve to oblici ispoljavanja iste biti - privatne persone, čovjeka koji ne izražava sobom i ne nosi u sebi općedruštvene vrijednosti i norme.

Adekvatnim uklapanjem u birokratske organizacijske stereotipe i norme ponašanja osigurava se napredovanje u činovničkoj karijeri i društveni ugled. Birokratske institucije favoriziraju poslušnost umjesto duhovnog bogatstva i osobne orginalnosti; konformizam i poslušnost društvenom autoritetu glavni su kriteriji i društveni ugled. Birokratske institucije favoriziraju poslušnost umjesto duhovnog bogatstva i osobne orginalnosti; konformizam i poslušnost društvenom autoritetu glavni su kriteriji birokratske kadrovske politike. Tom politikom birokracija pojačava apstinenciju osobnosti pred gorućim problemima humanističkog progresa i okreće interese čovjeka najčešće na zadovoljavanje otuđenih potreba, među kojima potreba gomilanja robno-novčanih dobara zauzima prvo mjesto. „Pohlepno društvo“ i društvo koje favorizira ljudske stereotipe uvijek idu zajedno.

Javni život, javno mijenje u tom društvu je trenutak na kojem se ne vode duhovne bitke, ne vode stvaralački sporovi oko pravih ljudskih vrijednosti. Sredstva za masovnu komunikaciju služe ovdje za zadovoljavanje panme et circenses potreba. Umjesto da služe duhovno najrazvijenijim snagama društva kao sredstva kulturne revolucije, oruđa za masovnu komunikaciju prenose duhovni kič pružajući čovjeku mogućnost da raznim oblicima praznih zabava izdrži sam sa sobom u slobodnom vremenu.

Društvena je kritika ili onemogućena ili se služi ezopovskim jezikom. Takvo je društvo obavezno sumnjivo prema inteligenciji, prema onom sloju koji se najteže može uključiti u postojeće stereotipe ponašanja i mišljenja. Stvaraoci duhovnih vrijednosti često žive izloirani od društva, u „progonstvu“.

Birokratskom institucionalizacijom društvenih odnosa sprovedeni princip efektivnog organiziranog jedinstva  društvene akcije dovodi do jačanja otuđenih , formaliziranih, hladnih funkcionalnih odnosa među ljudima. Sve je manje osobnih ljudskih kontakata, a sve više bezličnih funkcionalnih komunikacija.

Čovjek-organizacija nikad se prema drugom čovjeku ne odnosi kao osoba prema osobi, no nema potrebe za drugim čovjekom radi njegovih neponovljivih, autentičnih osobina; on se ne udružuje sa drugim ljudima po principu jedinstvenih težnji, osobnih idejnih uvjerenja i stavova. On guši duhovno bogatstvo izricana ljudskog mišljenja i dozvoljava da cvate samo jedan cvijet - institucionalno nametnut, služben. Čovjek-transmisija ne razlikuje duhovnu slobodu od društeve anarhije, stvarno jedinstvo od dirigirane prakse, traganje za istinom od usvajanja naredbi. Sa gledanja svojih duhovnih vidika, koji se kreću samo u okvirima zvanično dozvoljenog oblika ponašanja i mišljenja, ovaj tip osobe javlja se i kao duhovni senzor. Zavodeći duhovnu cenzuru on stvara onu pojavu o kojoj je pisao Marx: on „sluša samo svoj vlastiti glas, zna čuti samo svoj glas, pa ipak izdržava u obmani da sluša glas naroda, a zahtjeva i od naroda da podržava  tu obmanu“...

Onemogućavanjem takvog procesa komunikacije u kojem ljudi mogu jasno suočiti svoje stavove i idejne razlike onemogućava se se jedini mogući put formiranja pravog javnog mišljenja koji se sastoji u tome da pojedinci ili grupe ljudi sa najjačim i najprogresivinijim idejnim fondom ostvaruju određene društvene utjecaje, utječu na stvaranje određene idejne i kulturne klime. „Narod zato, nastavlja Marx gore iznesenu misao, pada dijelom u političko praznovjerje, dijelom u političku nevjericu, a dijelom sasvim se obrativši od društvenog života postaje privatna skupina“ (vidi u knjizi K. Marx: Birokracija i javnsot)

Gušenje osobnih tonova u društvenoj svijesti, gušenje spontane stvaralačke samoinicijative znači gubitak najjačih duhovnih snaga jednog naroda, jer se te snage privatiziraju, ne dolaze do izražaja u javnom životu.

Birokratska praksa organizacije društvenog ponašanja i mišljenja vodi do sektaškog zatvaranja te organizacije u ezoteričnu društvenu grupu koja sve što je egzoterično proglašava za neistinito i nevrijedno, dovodi do nemogućnosti otvorene komunikacije u kojoj se jedino mogu graditi istina i prave ljudske vrjednosti. Birokrat vidi društvenu opasnost svuda gdje ne nailazi na transmisijski proces provođenja institucionalnom prinudom nametnutih stavova i normi.

Moralni konformizam u društvenoj svijesti ljudi pogoduje birokratskom mentalitetu, jer on održava uzurpaciju društvene moći, pogoduje potrebi birokrata za ritualnim odavanjem počasti društvenim autoritetima, autoritetima koji se ne zasnivaju na osobnim svojstvima već na mjestu i funkciji u birokratskoj hijerarhiji. Takav konformizam pogoduje birokratskom mentalitetu jer se na njega birokracija oslanja kad nastoji izmaknuti svakoj društvenoj kontroli. Zato se danas u birokratskim društvima i mogu pojaviti oblici ogromne koncentracije društvene moći u rukama veoma male grupe ljudi koja se koristi dirigiranim ritualom „demokratskih izbora“, da bi sačuvala svoju društvenu moć i time spriječila cvijetanje osobne slobode i nesputane osobne samoinicijative.

Ideja socijalizma počiva između ostalog i na vjeri u čovjeka, na vjeri na mogućnost izgradnje takve osobe koja će u sebi nositi društvenu cjelinu, takve osobe koja je opće društveno biće, ono biće preko kojeg se iskazuje društvena potreba i nužda, ono biće čije je, po riječima Marxa, vlastito ostvarenje kao humanog, ljudskog bića dato kao njegova unutarnja potreba i nužda. Socijalizam je društvo koje počiva na razvoju ovakvog pojedinca. U tome i jest sav smisao problematike razotuđenja, ukidanja sile koje vladaju čovjekom, u tom je razrješenje osnovnog proturječja suvremenog svijeta, proturječnosti koja se izražava u svođenju čovjeka na oružje kojim upravljaju sile koje je on sam tokom svoje povijesti stvorio.

Tek  pojave općeg ljudskog bića, onog bića koje svojom samoincijativom stvara norme društvenih odnosa znači razrješenje svih osnovnih protivriječnosti suvremenog društva, proturiječnosti između heteronomnih sila i normi i autonomnih ljudskih vrijednosti, između slobode od i slobode za, između instrumentalnih vrijednosti, između autoritarizma i anarhije između centralizma i demokracije, itd.

Zato je razvoj samoupravljanja, inaugiran jugoslavenskom razradom marksizma, sudbinsko pitanje svakog socijalizma, jer od rješenja tog pitanja zavisi kakav će biti profil ljudske osobnosti, od rješenja tog pitanja zavisi da li će se ukinuti destruktivna i konformistička, a razviti konstruktivna i samoinicijativna osoba koja jedina može biti i „baza“ i „nadgradnja“ socijalističkog humanizma.